Izgubili su najmilije u rijekama: “Mog brata niko ne traži, patimo za voljenima”

Različiti su načini na koje migranti, kako na putu prema Bosni i Hercegovini, tako i ovdje – mogu izgubiti živote. Donosimo priču o porodicama koje tragaju za informacijama o svojim najmilijim, izgubljenim u ovdašnjim rijekama. Da li su preživjeli ili su se utopili? Ako su mrtvi, da li su im tijela pronađena? Odgovore im, kažu, niko ne daje. Policijski službenici ne žele ni da ih slušaju, a o tome da se određene službe organizuju u potrazi za utopljenima – nema govora.

Afganistancu Nasiru Mohammadiju, sreća se tek bila osmijehnula. Dobio je migrantski status u Njemačkoj. Naučio jezik, počeo da radi. No, preko noći se sve promijenilo. Nasir je danas u Bosni, stoji sam na kiši, na mostu, gdje je posljednji put viđen njegov maloljetni brat Aziz. Boravio je u prihvatnom centru Sedra, priča Nasir. 9. oktobra, neki njegovi prijatelji su mi se javili na društvenim mrežama da kažu kako je neko Aziza gurnuo s mosta u Unu. Od tog trenutka Nasir ga više nije mogao dobiti na telefon. Odmah se uputio ovdje.

“Od tog trenutka ne mogu da spavam, ne mogu da jedem, samo o tome razmišljam, morao sam doći ovdje, da pomognem da ga traže, ali ga niko ne traži, zašto ga niko ne traži“, pita Mohammadi.

Policija je kaže Nasir, samo napravila zabilješku. Rekli su mu – to je to, sigurno je mrtav. Ne znaju ni da li je bio nesretan slučaj, ili ga je neko namjerno gurno. Niko se ne trudi, a Nasir kaže, ako ja napustim Bosnu, tek onda ih neće biti briga. Kao stariji brat, mora znati da je učinio sve što je mogao – takva je afganistanska kultura.

“Isfrustriran sam, depresivan, policija stalno patrolira, ja pokušavam s njima da razgovaram, ali ja njima samo izgledam kao migrant i izbjeglica i oni sa mnom uopšte ne žele razgovarati. Samo mi govore: odlazi odavde. Ne shvatam kako se mogu tako prema nama ponašati, kao da nismo ljudska bića, koja pate za svojim voljenima”, govori kroz plač Mohammadi.

Nasir moli, sve koji budu imali ikakve informacije, da ih prijave obližnjem Crvenom krstu, IOMu, policiji ili u konačnici našoj redakciji. No, nije jedini. Isti problem ima i iračka porodica Alazawi. Krajem prošle godine, nakon što su napustili srbijanski prihvatni cenar u Šidu, uputili su se čamcem prema Hrvatskoj. No, u tri ujutro desila se nesreća. U mjestu Karavukovo. Čamac se prevrnuo. U Dunavu su se utopile dvije sestre iz porodice Alzawi, čija tijela su odmah pronađena. No, nestao je 13-godišnji Sarmed Ali.

“Krenuli smo u ponoć iz Srbije. Sedmero nas je bilo u čamcu. Samo troje je izašlo iz njega na obalu. U rijeci mi je nestao brat. Otišli smo u policiju, u Hrvatskoj, pokušali smo im objasniti, moliti da ga traže, ali nisu tada ništa učinili. Mi smo se vratili u Srbiju. Tamo nam je policija dala samo dokumente u kojima je zabilježila ovu nesreću. Tražili smo i od njih da nam daju neke informacije, ali niko nam nije pomogao. Niko nam nije mogao reći da li mrtav ili je preživio”, kažu članovi porodice Alazawi.

Ocu Nadjimu, nadu je probudila neobična poruka na Facebooku. Jedna ženska osoba je napisala – tužno do boli, hvala Bogu da je mali ostao živ. Sretno u Zagrebu.

No, nakon toga ga je blokirala i nije je mogao više kontaktirati. I Nasir Mohammadi i Nedjib Alazawi su svjesni, da su njihovi najmiliji vjerovatno mrtvi. Una hladna i nemilosrdna. Dunav ogroman, struje u tom dijelu snažne. Ali se plaše da im to nikada niko neće potvrditi.

N1