Izvještaj o odnosu Nadbiskupije Minhen-Frajzing prema sekusalnom zlostavljanju maloljetnika od strane sveštenika je “bilans užasa”. A izjava pape Benedikta XVI je tragičan dokument, smatra Kristof Štrak.
Prije nego što je Jozef Racinger u aprilu 2005. postao papa, kritičari su ga zbog njegove strogosti zvali “oklopni kardinal” (pancerkardinal). Onaj, koji je i u teologiji i u crkvi odlučno i hladno čistio i otpuštao. Ubrzo nakon njegovog izbora za papu, uslijedili su izvještaji da je navodni “oklopni” znao i da se nasmije, i da je znao da bude blag. Svi su bili zaprepašteni, piše DW.
A onda je Jozef Racinger dobio još jedan atribut. Jedan od pravnika, čija se advokatska kancelarija mjesecima bavila seksualnim zlostavljanjem u bivšoj Racingerovoj Nadbiskupiji Minhen-Frajzing, tvrdio je da se ovaj, uskoro 95-godišnjak, “ophodio veoma tvrdokorno”. Tvrdokorno protiv optužbi da je prikrivao zlostavljanje, prenosi Deutsche Welle.
“Bilans užasa”
Otprilike 1.900 stranica, koje je sastavila minhenska advokatska kancelarija o odnosu Nadbiskupije Minhen-Frajzing prema seksualnom zlostavljanju je zapravo “bilans užasa”. Jedan od advokata je to doslovno i rekao, i ponovio više puta. Debeli tomovi su takođe i dokument crkvene istorije – oni predstavljaju novu dimenziju, novu etapu u rasvjetljavanju slučajeva seksualnog zlostavljanja.
Od 1952. na čelu nadbiskupije bilo je šest nadbiskupa. Svi su oni ili već bili kardinali ili su unaprijeđeni na funkciju kardinala. I svih šest, bez izuzetka, samo u različitom broju su krivi za loše postupanje u slučajevima seksualnog zlostavljanja. Od njih šest trojica su još u životu.
Od 1977. do 1982. Jozef Racinger je bio na funkciji nadbiskupa minhenskog, koji je kasnije karijeru gradio u Rimu i 2005. čak zasjeo na Petrov prijesto kao papa Benedikt XVI. Upravo zbog toga je ovog četvrtka (20.01) čitav katolički svijet kao opčinjen gledao u pravcu Minhena.
Eksperti su ustanovili da je Racinger, koji je pet godina bi na čelu nadbiskupije, morao da reaguje u četiri slučaja, a nije reagovao. Tako su na primjer duhovnici, čija su nedjela zlostavljanja postala poznata i dalje ostajali u svećeničkoj službi. Sam Racinger je dao izjavu na 82 stranice. On odbacuje “tvrdnje”, tvrdi da “nije znao” ili “ako je bilo važno” – onda je to bilo njegovo specifično sjećanje. I odlučno je negirao da je prisustvoao sjednici na kojoj se govorilo o posebno gadnom slučaju, koji je takođe zataškan. Ali, vještaci su podnijeli vjerodostojne dokaze, koji potvrđuju da je Racinger bio na sjednici.
Crkva sama ne može da radi na rasvjetljavanju
Racingerova izjava je gnusna, i to je istovremeno tragičan dokument. Izgubite volju da dalje čitate, kada ovaj fantastični teolog objasni da bi za crkveni postupak kao preduslov bio potreban “dovršen zločin u cilju pobuđivanja polnog zadovoljstva”. Imajte na umu – radi se o maloljetnicima!
Tako u pogledu ove studije ostaju četiri tačke:
- Toliko je važno što su se advokati u više navrata veoma eksplicitno osvrtali na važnost žrtava, koje su preživjele seksualno zlostavljanje, da su im se zahvalili za njihovu hrabrost i otvorenost. Ove kvalitete nisu pak pripisali nijednom pripadniku crkvenog klera. I u pravu su kada zahtijevaju da se formira kancelarija ombudsmana, koji bi zastupao interese žrtava. Radi se o primjerenom odnosu prema žrtvama, zadatku koji crkveni ljudi teško mogu da ispune.
- Važno je da se obrati pažnja na župe (parohije) i crkve u kojima su svećenici, koji su seksualno zlostavljali maloljetnike bili u službi. Zajednice, prijateljstva, porodice su se već zavadile zbog sumnji i razočaranja. I ovdje važi sljedeće: crkva se ogriješila u svojoj bazi.
- Crkva, po svemu sudeći, ne može sama da radi na rasvjetljavanju slučajeva – državno pravosuđe mora odlučnije da interveniše. To ne pokazuje samo hladna Racingerova izjava. Dva dana uoči objavljivanja minhenskog izvještaja, u Kelnu, također jednom od žarišta crkvenog zataškavanja i zavaravanja, pred sudom je stajao prvi put jedan nadbiskup. Kao svjedok. Svjedok u procesu protiv jednog svećenika, koji je navodno počinio krivična djela. Velikodostojnik, hamburški nadbiskup Štefan Hese, morao je pred sudijom da odgovara kratko i precizno, i po riječima onih koji su bili tamo – krotko. To pokazuje da bi državni tužioci ili sudije trebalo da se prihvate rasvjetljavanja. Također i zbog toga da žrtve više ne moraju bilo šta da imaju sa počiniocima ili organizacijama koje su počinile krivična djela.
- Ova svećenička i biskupska crkva, koja zataškava sopstvenu prljavštinu nije više crkva današnjice. I ako se uopšte može naslutiti neki red u izjavama pape Franje, koje ponekad zvuče čudno, onda je to napor da se održi živom – čežnja za Bogom. A crkva? I ona će se pronaći. Ali, sa zataškavanjem posljednjih dana je gotovo. Hoće li se Katolička crkva iznijeti s ovim?
