Jake bh. žene o najvećem gubitku, Nejla Begić: Pupčana vrpca udavila bebu u stomaku

Gubitak djeteta u trudnoći zbog pobačaja ili mrtvorođenosti još je tabu tema u cijelom svijetu, povezana sa stigmom i sramom. Mnoge žene još ne dobijaju odgovarajuću skrb s poštovanjem kada im dijete umre tokom, ili nakon trudnoće. Tabu tema, nažalost, još je na našim prostorima. S ciljem podizanja svijesti i važnosti o razgovoru i komunikaciji željeli smo uraditi upravo ovu temu, te smo sagovornice pronašli u grupu „Ilmi batin“, koje su željele podijeliti svoje priče o najvećem gubitku. Heroine, kraljice, zaslužile su da se njihova imena nađu na ovim stranicama.

Nejla Begić: Pupčana vrpca udavila bebu u stomaku

Nejla Begić (27) iz Kladnja, s trenutnom adresom u Njemačkoj, udata je već pet godina. U šestom mjesecu trudnoće, srce njene bebe prestalo je kucati.

– Trudnoća nije bila planirana, ali bili smo sretni kada se desila, jer je to bila naša, moja prva trudnoća. Bila sam najsretnija osoba na svijetu, upotpunilo je naš mali svijet. Trudnoća je tekla sasvim normalno, redovne kontrole, kao i sve mjere predostožnosti koje su rađene ukazivale su da je to bila zdrava beba koja se razvijala sasvim normalno. Međutim, na redovnoj kontroli doktor je uočio da je beba mrtva. Pupčana vrpca joj se zamotala oko vrata i ugušila je. Iako sam bila na kontroli sedam dana ranije, bebino srce više nije radilo. To se desilo polovinom septembra, prošle godine. Nakon saznanja da mojoj bebi srce više ne kuca, također i moje je stalo, od tuge.

Prebačena je odmah na kliniku, gdje su joj sljedeći dan izazvani trudovi i porod medikamentima. Nakon toga imala je i operativni zahvat (kiretaža), koji je potreban nakon takvog poroda. U tom trenutku, kaže, nije ništa, osim tuge i boli osjetila, iako je zbog jakih fizičkih bolova nekoliko puta gubila svijest.

– Svjesna sam situacije bila, tek kada sam puštena iz bolnice. Pri izlazu iz nje, držeći muža za ruku, sami on i ja, dok drugi nose nosiljke sa bebama pored sebe, brzim korakom, da što prije svi budu zajedno. A mi? Mi smo prazne nosiljke, praznog trbuha i prazne duše otišli kući. Tada su mi se razum i osjećanja razišli na neko vrijeme, a to vrijeme mi je bio najteži period do tada.

Bila je jako sretna zbog trudnoće, bebi je kupovala već stvari za koje je čula od prijateljica, sve u želji da se što bolje prirremi za novorođenče.

– Na putu prema kući, sjetila sam se svih tih stvari i najiskrenije molila Boga da ih niko, zbog mene, nije sklonio. Htjela sam ih sama skloniti, htjela sam početi od toga, shvatati i sebe pripremati na to da ću se morati pomiriti da se desilo, a to je da bebe više nema, što sam i uradila.

Prvu sedmicu je kaže bila u nekom drugom svijetu, nije prihvatala šta se desilo.

– Obrazi su mi pucali koliko sam plakala, koliko sam suzama pokušala žaliti tu bol. Međutim mislim da tu nema utjehe. Moja najveća podrska je bio moj muž, kao i moja porodica. Nakon gubitka bebe, nisam mogla pričati o toj temi ni s kim, osim sa mužem. S njim sam nekako, mogla pričati satima o tome, bez potrebe da skrivam emociju, jer koliko god su oni „jača“ polovina, mislim da i oni prolaze kroz jednaku bol kao i mi, koje smo izgubile bebu.

Vremenom je kaže našla svoj mir koji je pronalazila u čišćenju stana, ali povratak na posao joj je bio jako stresan.

– Živim u državi gdje su ljudi jako hladni, te sam prve dane doživljavala stresno. Međutim, koliko god mi je to bio stres, također mi je to bio znak da se moram trznuti. Shvatila sam da moram početi zivjeti s tim, koliko god boli, da moram, ali moram stati na noge i koračati dalje. Taj dan sam uokvirila sliku od ultrazvuka, stavila sam je u dnevnu sobu, da je tu uvijek.

Bila je spremna potražiti stručnu pomoćć, jer je to najbolja opcija poslije neke traume. Za Nejlu je bila najpotrebnija.

– Što se tiče nove trudnoće, mislim da čovjek psihički mora da bude ponovo spreman na nju, naravno u konsaltacijom sa stručnom osobom i fizički. Definitivno najgora rečenica koju mi je iko mogao reći, iako znam da nije nikom bio cilj povrijediti me, je da smo mladi, da će biti beba, da ima vremena.

Razgovor za „Azru“ iskoristila je da se zahvali svom suprugu, mami i ostatku porodice koji su uvijek tu za nju bili.

– Danas se osjećam jako čudno, prazno. Volim svoju bol, mogu slobodno reći, jer dok je volim, volim i tog malog anđela koji nije imao priliku doći na ovaj svijet.

Azra.ba