3 23
AUTOR: H.D.
DATUM:
KATEGORIJA: Muzika/TV / Zabava

Supružnici Jasmila Žbanić i Damir Ibrahimović su za “Screen Daily” govorili o izazovima sa kojima su se susreli snimajući “Quo Vadis, Aida?”, film koji je nominovan za Oskara i koji govori o genocidu u Srebrenici.

Najizazovniji film Jasmile Žbanić do sada se bavi genocidom u Srebrenici u julu 1995. godine, u kojem je tokom tri dana ubijeno više od 8.000 dječaka i muškaraca, bosanskih muslimana, koji su se sklonili u sigurnu zonu Ujedinjenih nacija u istočnoj Bosni.

Zločin su počinile srpske snage pod zapovjedništvom Ratka Mladića. Ovo zvjerstvo “bacilo” je krivnju i na UN koji nije uspio zaštititi hiljade prestrašenih civila koji su se nalazili u njihovoj improviziranoj bazi u tvorničkoj zgradi u gradu Potočari, sjeverno od Srebrenice, piše “Screen Daily”.

Srbijanska glumica Jasna Đuričić glumi učiteljicu koja radi kao prevodilac za holandske mirovne snage UN-a, koja očajnički pokušava spasiti supruga i dva sina.

Ovo je peti igrani film Žbanić i njenog supruga, producenta Damira Ibrahimovića, koji su se upoznali u skloništu tokom opsade Sarajeva i od tada sarađuju.

Jasmilin najvažniji film

– Studirala sam režiju na Akademiji scenskih umjetnosti. Damir je bio ekonomist i počeo mi je pomagati. Nakon rata smo otvorili videoteku, prvu u našem naselju nakon opsade. Zarađivali smo dobro i ulagali u kratke filmove. Kad pripremamo projekt, Damir čita scenarij dok ja prisustvujem produkcijskim sastancima, ali kad započne snimanje, u odvojenim smo prostorijama. Zaista mi olakšava, moram se samo pobrinuti za režiju”, rekla je Žbanić.

Par je svoju produkcijsku kompaniju Deblokada osnovao 1998. godine, a Ibrahimović je u početku “žonglirao” sa ovim i “svakodnevnim” poslom, ali se produkciji isključivo posvetio za Jasmilin debitantski igrani film “Grbavica”.

Razgovarali bismo o tome kako priča treba biti prikazana, ali niko od nas nije naglas potvrdio: ‘Trebali bismo to učiniti.’ Bio je to prevelik zalogaj, i produkcijski i emotivno. To je također vruća tema u političkom smislu – čim je ‘dodirnete’, postoji problem”, izjavila je Žbanić.

Par je pronašao temelj u knjizi “Pod zastavom UN-a Međunarodna zajednica i zločin u Srebrenici” Hasana Nuhanovića, UN-ovog prevodioca, čiji su majka, otac i brat ubijeni nakon što su bili prisiljeni napustiti bazu uprkos njihovim molbama da im se dozvoli da ostanu. Žbanić i Ibrahimović su dobili prava i počeli raditi na scenariju sa Nuhanovićem, ali njemu je taj postupak bio previše bolan, što je natjeralo na preispitivanje adaptacije.

– Čitaoci scenarija se nisu povezivali sa glavnim likom. U jednom momentu sam pomislila da bi trebali pokušati sa ženom, majkom koja štiti svoju djecu, a scenario je odmah postao bolji. Sastavljajući strahote koje su počinile osobe kao što su Ratko Mladić i Thomas Karremans, koji je bio zadužen za holandsku mirovnu misiju, također smo se zabrinuli. Iako trenutno služi doživotnu kaznu za genocid i druge ratne zločine, Mladić ostaje heroj za mnoge bosanske Srbe. Srbijanski glumac Boris Isaković dugo je razmišljao prije nego što je prihvatio ulogu i od tada je pod pritiskom u domovini – kazala je Žbanić.

Izvještaji UN-a

Karremans je odbio poziv na sastanak sa režiserkom pa je konsultirala Davida Harlanda, bivšeg šefa UN-a za civilne poslove za BiH, koji je istraživao izvještaje UN-a o onome što se dogodilo u Srebrenici.

U međuvremenu, Ibrahimović se počeo baviti finansijama. Bilo je nemoguće finansirati film samo iz BiH, a na kraju se projektu pridružilo 8 koproducenata iz cijele Evrope. Složenost koprodukcije, koja je između BiH, Austrije, Njemačke, Francuske, Nizozemske, Norveške, Poljske, Rumunije i Turske, usporila je dolazak novca. Žbanić i Ibrahimović su na Berlinaleu 2019. godini okupili sve producente i održali sastanak.

– Sve je bilo spremno za snimanje, ali su nam nedostajala određena novčana sredstva. Zbog toga je bilo rizično ići dalje, ali Damir je insistirao da uđemo u predprodukciju”, ispričala je Žbanić za Screen Daily.

Ibrahimović je smatrao da će projekat “umrijeti” ako snimanje ne počne. Bio je to rizičan potez, a u sredini procesa snimanja došlo je do manjka novca, a on je to uspio riješiti zajmom od banke u iznosu od pola miliona eura.

Snimanje je konačno počelo u julu 2019. godine, u Mostaru i Stocu. Žbanić se povezala sa udruženjem Majke Srebrenice i vodila je pozorišne radionice za lokalnu djecu sa ciljem poticanja suživota, ali ona i Ibrahimović nisu osjećali da bi se moglo snimati u Srebrenici.

Grad se sada nalazi na teritoriji Republike Srpske u kojoj većinski žive bosanski Srbi. Trenutni gradonačelnik poriče genocid i nikada nije posjetio Memorijalni centar Srebrenica.

Južna Bosna nudila je ugodnije okruženje, iako se produkcija još uvijek borila da osigura pristup vojnoj opremi, vjerovatno zato što su zvaničnici bosanskih Srba blokirali njihov zahtjev. Njihov prijatelj, koji je pravnik, je “povukao veze” sa jednim ministrom kako bi nabavio dva tenka za potrebe snimanja. Finalni dan snimanja se dogodio u septembru.

– Molili smo se da ne padne kiša jer je ostatak filma sniman u ljeto, tada se jedan od tenkova pokvario – prisjetio se Ibrahimović.

Vid terapije

Tokom snimanja, Žbanić je otkrila da su mnogi statisti preživjeli ratna zlodjela. Jednog dana se snimanje prekinulo nakon što su dvije žene koje su bile u Srebrenici postale uznemirene pri pogledu na Isakovića, koji je počeo dolaziti “prerušen” u Mladića.

Osvrćući se na snimanje, Žbanić vjeruje da je učešće u filmu bio vid terapije za ljude frustrirane pokušajima da razjasne ono što im se dogodilo u ratu.

– Iscjeljujući je trenutak kada se prepozna njihova trauma. Rekli su nam da cijene što razgovaramo o tome kada niko više to ne radi – zaključila je Žbanić.