Jasminove mantije naručuje i Vučić

Ko dođe u Novi Pazar, a ne proba mantije, taj ovde nije ni bio, piše Kurir.

Pazarski gurmanluk, koji upisasmo i na Uneskovu listu, kod Jasmina Dervišnurovića (35) je najpoznatiji. Slastan, sa sve onim duhom Stare čaršije koji te vodi u neki drugi svijet…

Ćeramide, kućice, izlozi, “turske” haljine, zlatare, džamije, kafedžije… I uličica, vječito zakrčena. Pod petunijama, s vrata Jasmin viče preko ulice:

– Za pola sata, pečemo dvije tepsije. A krompiruša otišla, sad stavljamo tepsiju.

Ovdje je uvijek gužva. Rano ujutru, u podne, uvečer… Jasminove mantije i pite svi traže. I u Novom Pazaru, ali i mnogo, mnogo dalje…. Sve do Andrićevog venca.

Unutra jedva da možeš da se okreneš. Tri stola, orijentalni stil, toplina neka.

Babo, bokserska legenda

– A, de Elvina, zatvori ta zadnja vrata, ubi promaha – u trku viče Jasmin.

Tu je i babo mu – Ćuro, ili ti Sulejman Dervišnurović, ovdašnja bokserska legenda. Tu su i pehari, uramljene slike… Od babe je Jasmin i zanat ispekao jerbo Ćuro svojevremeno radiše u državnoj firmi gdje se mesilo i peklo.

– A, mani tu masku. Vidiš da ti neće pomoći. Možeš se zaključati i u sobu, korona te neće mimoići – priča Jasmin ovim beogradskim gostima.

Ne “zaklapa”, ali i ne staje. Od jutra do večeri. I sve žive zna, i svi živi ga znaju. I sve je ovdje pod konac, iako ti se čini da više ne zna ko gdje udara od gužve i poziva.

– Kod mene ti za sat uđu lopov, narkoman, ubica, hodža i pop – smije se.

Sa sprata silaze “tepsije” i radnice.

– Jeste, za pola osam. Znači, zeljanica, krompiruša i 50 mantija – kači na zid listić s narudžbom Elvina.

Stižu mantije, još se puše. Polivene jogurtom. Ali i krompiruša. Savijača, zapečene korice. Tu je i zeljanica, a valja malo i slatkog – pita s tikvom. I u duboki tanjir. Nekad se u kućama samo duboki koristio. Nije se “izmišljalo”, nego sve u jedan tanjir.

– A, jedi, jadna, prstima. Najslađe je. Ko još jede viljuškom. To se samo tako stavi – on će našoj Beograđanki.

Kiselo mlijeko u čanku

Uđe još jedna Beograđanka. Hadži Snežana Ljubičić prvi put je u Novom Pazaru. Milica Ilić dovela je svoju gošću da je počasti na čuvenom mjestu. Sjedoše za divan. I ambasadori su ovdje sjedili, samo da bi probali te tjestaste kockice, koje su na Uneskovoj listu nematerijane baštine.

– Molim Vas, na dva mjesta po 10 mantija, al’ da budu pečenije – Milica će, lijepo dotjerana i u po dana.

Stižu mantije, a i kiselo mlijeko u čanku. Prelijepo. Topi se u ustima.

– I grad je mnogo lijep, ima neku čar, samo mi žao što velikim zgradama ubijaju ovaj predivni ambijent – Snežana će.

– Ja, brate, tačno u osam treba da bude u restoranu – javlja se Jasmin.

Ovo je specijalna narudžba. Predsjednik države voli Jasminove mantije. I u prijestonici ih peku, ovaj put samo za njega.

Pjevačici nosio na vrata mantije

– U sedam ih peku, da na sto stignu vruće. Predsjednik Vučić nerijetko naručuje mantije. I uvijek uredno plate preko računa, i uvijek bakšiš ostave.

Skoro je, priča nam, bio rođendan jednoj zvijezdi s estrade. I odnese on mantije, al’ i puna kolica pazarskih specijaliteta, u luksuzni restoran.

– Veli meni direktorka na vratima: “Jasmine, siting takav, nema mjesta da sjedneš”. Ma kakav bre siting! Šta će meni mjesto, daj mjesta za moje mantije, one ulaze. I uguram kolica, al’ ne dam da budu do onog stola s fensi hranom. Pa da vidiš kad ove utegnute, što jedu kobajagi kavijar i neke tamo salatice, navališe na mantije i pršutu. Slistiše za tili čas – smije se Jasmin.

Priča i kako je odnio mantije jednoj poznatoj pjevačici na vrata, a ona će njemu: “Ajde unutra”.

– A, ne, ne… Ja samo mantije, ništa drugo – veli joj.

Našao se Jasmin i sugrađanima lani, kad je korona pomorila grad.

– Odnesem u gepeku svaki dan mantija i pita, stanem pred kapiju bolnice, otvorim, uzmu pa podjele svima. Strašno je bilo. Nosio sam i penzionerima, kada su bili zaključani tokom vanrednog stanja. Pola ih poslije pomre. Svi dugari s kojima je moj babo igrao tavlu umrli od korone. Desetak njih. Samo babo osta – priča dok odmahuje glavom.

Pelcovao se, veli, čim se pojavile vakcine, za razliku od ogromne većine naroda ovde:

– Ma, ne vjerujem ti ja u te sve priče što kruže. Je l’ kažu doktori da treba, znači treba i šta sad ja tu nešto, kad pojma o tome nemam.

Stiže i kafa. Prava turska, sa žara, doviknuo preko ulice komšiji. A i čaj, mirisni, rumeni, u turskim čašicama…

Vakat nam je. Maše nam s vrata. Sekundu, tek toliko da nas pozdravi. Telefon zazvoni, mušterija uđe…