Je li Palestina preča od Tuzle?

Grupica građana Sarajeva jučer je s transparentima upala u zgradu Vlade KS. Ne, jer je u Tuzlu umrlo 12 starih i bolesnih. Ne, jer u policiji bujaju pedofilske afere. Ne, jer je prije godinu u Jablanici ubijeno 19 naših sugrađana, bez da je do danas iko odgovaroa. Ne, oni protestuju jer se danas u Zetri igra utakmica između izraelskog Hapoela i arapskog Dubaija. A pitanje koje se nameće samo od sebe glasi: kako to da je Bošnjacima danas, i lijevima i desnima, Palestina preča od Tuzle i Jablanice?

Možda je odgovor upravo u tome što taj narod nikada nije razvio nacionalnu svijest u modernom, državnom smislu. Onu koja podrazumijeva osjećaj odgovornosti za vlastitu zemlju, institucije i društvo. Religioznijim Bošnjacima je lakše da se poistovjete s „braćom muslimanima“ širom svijeta – to ne zahtijeva ni plan ni viziju, već samo emotivnu solidarnost i moralnu superiornost.

Onim sekularnijim, pak, najčešće urbanim i “progresivnim”, još je lakše – oni ne bježe u islam, nego u globalni kosmopolitizam, u gotove zapadne obrasce ljevičarskog moralisanja. Danas Gaza, sutra Amazonija, prekosutra klimatske promjene – uvijek neka velika tema koja im omogućava da izgledaju moralno uzvišeno, a da pritom ne moraju pogledati oko sebe.

Jer, kako biti Bošnjak ili Bosanac u stvarnom, odraslom smislu te riječi? To bi značilo prihvatiti da imaš kakvu-takvu državu – sa svim njenim manama, kompromisima, korupcijom i odgovornostima. To bi značilo da se baviš vodovodom, pravosuđem, policijom, industrijom, javnim nabavkama, penzionim fondovima. Ukratko, da se baviš stvarima koje ne možeš riješiti objavom na Facebooku.

Ali to je teže. Mnogo teže nego vikati “Free Palestine” ispred zgrade Vlade dok ti zemljaci umiru jer im gori zgrada. Bosanac je, zapravo, u bijegu – bježi od sebe, od vlastite stvarnosti, od odgovornosti da oblikuje zemlju u kojoj živi. On će uvijek pronaći “veću” temu: ako ne Palestinu, onda će to biti Amerika, Srbija, Rusija, masoni ili farmaceutski lobi. Samo da ne mora pogledati u ogledalo i priznati da ga vlastiti haos više ne uzbuđuje jer je postao suviše stvaran.

Zato je lakše brinuti za Gazu nego za Tuzlu. Lakše je protestovati zbog Hapoela nego zbog kamenoloma, urušene bolnice ili mrtvih penzionera.

Palestina je metafizička utjeha – mjesto gdje još možemo biti moralno čisti jer nemamo nikakvu stvarnu moć da išta promijenimo. A ovdje, u Bosni, svaka odgovornost počinje od nas samih.

I upravo zato – bježimo. U tuđe ratove, tuđe nepravde, tuđe tragedije. Jer 30 godina na svim nivoima, od pravosuđa preko politike do kulture – našu državu vodimo na stand byu – bez plana, kadrova, vizije i rada.

avaz.ba