Jedan od najvećih iznosa u historiji pravosuđa: Moskva gubi 57 milijardi dolara?

Za jedne borba privatnih poduzetnika protiv nezakonite vladine eksproprijacije. Za druge sukob suverene države s kradljivcima i tajkunima. A na stolu je 57 milijardi američkih dolara, jedan od najvećih iznosa u povijesti pravosudnih slučajeva u svijetu, prenosi Večernji.hr.

Slučaj ruskog naftnog giganta Jukosa nakon čak 18 godina došao je u svoju zadnju fazu: nizozemski vrhovni sud odlučivat će u sljedećih godinu dana treba li Moskva obeštetiti bivše dioničare Jukosa čiju je imovinu vlada predsjednika Vladimira Putina nacionalizirala sredinom 2000-ih godina. Oni od Moskve potražuju iznos od 57 milijardi dolara, malo manje od godišnjeg vojnog budžeta Rusije, i najveća je to arbitraža u historiji pravosuđa.

Niži nizozemski sud naredio je Moskvi da plati taj iznos prije godinu dana, ali Rusija se žalila na Vrhovnom sudu te zemlje, i 5. februra počela su saslušanja u toj posljednjoj etapi suđenja. Ako presuda opstane, i Rusija na kraju bude morala platiti tu odštetu, to bi bio velik udarac za budžet te zemlje, ali veliko je pitanje može li Putina netko natjerati da plati odštetu. Ukupno gledano, riječ je o gotovo epskom pravosudnom slučaju koji u sebi ima elemente poduzetništva, kriminala, politike, ekonomije, čak i ideologije, a koji rusku i svjetsku javnost zaokuplja već 18 godina. I zanimljivo, o njemu odlučuje sud Nizozemske, zemlje koja u početku nije ni imala pravne veze s Jukosom.
Jukos proizvodio petinu nafte

Ključni dio priče o Jukosu počinje u ranim 2000-ima. Ruski predsjednik Putin koji je došao na vlast 1999. bio je izrazito popularan, dobio je drugi rat u pokrajini Čečeniji, a zemlja je ekonomski rasla. Građani zemlje koji su u 1990-ima znali većinom samo za krizu, inflaciju i mafiju, konačno su počeli bolje živjeti. BDP je rasteo između 5 i 10 posto, rasle su realne platee, te se polako počela stvarati srednja klasa. Putin, bivši KGB-ovac, došao je na vlast s eksplicitnim obećanjem da će povećati ulogu države u ekonomiji kako bi ga stabilizirao. On i njegovi najbliži saradnici najbolje posebnu pažnju su posvetili energetskim sektorom u kojem su tražili način kako povećati vladinu kontrolu.

U to isto vrijeme najbogatiji Rus je bio Mihail Hodorkovski (s imovinom od 15 milijardi dolara), šef Jukosa, jedne od najvećih firmi u Rusiji koja proizvodi petinu nafte te velike države. Forbes je 2004. procijenio Jukos kao 359. najveću firmu na svijetu. Hodorkovski je sve otvorenije pokazivao političke ambicije, a finansirao je i gotovo sve stranke, posebno opozicione. U februaru 2003. na sastanku s Putinom žalio se predsjedniku zbog korupcije državnih funkcionera. Zbog tih političkih ambicija, kažu Putinovi kritičari, ruski lider odlučio ga se riješiti. Najprije je vlada optužila firmu za utaju porezu i isporučila joj je račun od 28 milijardi dolara. Ovaj ogroman porezni dug, koji je firma nazvala izmišljenim i politički motiviranim, Hodorkovski nije mogao platiti i već je u oktobru 2003. uhapše zbog navodne utaje poreza.

Osuđen je 2005. zbog prevare i utaje poreza, a proveo je u zatvoru ukupno deset godina, tako dugo dok ga sam Putin nije pomilovao 2013. godine. Tokom izdržavanja prve kazne, 2010. osuđen je još jednom, ovog puta da je ukrao milijarde dolara nafte iz svoje firme. Velik dio kazne donedavno najbogatiji Rus, i 15. najbogatiji čovjek na svijetu, proveo je u radnom logoru u Sibiru gdje je šivao uniforme za policajce. Jedan ga je zatvorenik napao, pokušao ga ubosti nožem u oko pri čemu mu je razrezao lice. Hodorkovski danas živi u egzilu, većinom u Londonu te finansira prodemokratske pokrete u Rusiji. Smatra ga se bivšim političkim zatvorenikom, a bogatstvo mu se većinom otopilo.
Jukos razbijen

Ruske su vlasti Jukos uskoro razbile na manje dijelove te ga na vrlo sumnjiv način nacionalizirale, a da nisu dioničarima platile tržišnu cijenu. Državna firma Rosneft apsorbirala je od 2004. do 2007. imovinu Jukosa nakon sumnjivih kupovina na aukcijama. Ko je šef Rosnefta? Najbliži Putinov saveznik, Igor Sečin.

– Danas država, koristeći apsolutno legalne tržišne mehanizme, osigurava svoje interese. Smatram to potpuno normalnim – govorio je Putin u decembru 2004. godine.

Je li Putin imao pravo, i jesu li to “legalni tržišni mehanizmi”, među ostalim odlučuje nizozemski sud 16 godina kasnije. Isto tako, za rusku vladu i brojne građane te zemlje, priča o Jukosu počinje znatno ranije od hapšenja Hodorkovskog. Njega velik dio tamošnje javnosti gleda kao jednog od tajkuna koje se povezuje s kontroverznim privatizacijama u 1990-ima, tokom ekonomske krize u koju je Rusija zapala pod vodstvom Borisa Jeljcina. Hodorkovski je u 1980-ima bio jedan od lidera Komsomola (komunističke omladine, ekvivalenta SKOJ-u u Jugoslaviji). Još 1987. osnovao je Menatep, jednu od prvih privatnih banaka.

Prva je bogatstva stekao prilikom privatizacije državnih kompanija u 1990-ima, a bavio se i prodajom računara. Širio je privatan biznis, a Jukos je kupio 1995. po cijeni od 350 milijuna dolara, na aukciji koju mnogi tumače kao namještenu baš za njega.

Kremlju bliski RT (bivši Russia Today) piše da je realna vrijednost Jukosa tada bila pet milijardi dolara. Hodorkovski je dobio epitet jednog od simbola tajkunske privatizacije. Istodobno je u firmu uveo zapadni model poslovanja te nove tehnologije, i vrijednost firme samo je rasla, kao i njegovo bogatstvo. Isto tako, Evropski sud za ljudska prava ocijenio je 2013. da su neki elementi presude protiv Hodorkovskog bili nefer te da su mu prekršena prava, ali je odbacio tvrdnje da je cijeli slučaj bio politički motiviran.

Nakon što je Putinova vlada nacionalizirala imovinu Jukosa, preostali dioničari kompanije tužili su Rusiju sudu u Nizozemskoj. Dvije su stvari zanimljive: najprije, među tim dioničarima nije i Hodorkovski, ključna osoba u slučaju. On je još 2005. prenio vlasništvo na svoje saradnike, a danas je najveći dioničar Leonid Nevzlin koji živi u Izraelu. Njegov je udio 70% (sam udio kontrolira britanska holding tvrtka GML), i ovaj bi bogataš trebao biti najveći dobitnik presude nizozemskog suda, ako on potvrdi odluku nižeg suda.
Hodorkovski ne bi dobio ništa

Druga je zanimljivost sama činjenica da se ovaj veliki proces odvija u Nizozemskoj. Naime, dioničari su Rusiju tužili zato što je, tvrde, prekršila Ugovor o energetskoj povelji, međunarodni dokument koji štiti prava investitora u energetici. Ugovor pruža mogućnost investitorima da zatraže arbitražu na nekoliko različitih mjesta, među njima je i Stalni arbitražni sud (PCA) u Haagu, na kojem su investitori tužili Rusiju.

Prva velika presuda došla je samo nekoliko mjeseci nakon što je Putin Hodorkovskog pustio iz zatvora. Na ljeto 2014. PCA je naredio Rusiji da plati 50 milijardi dolara odštete bivšim dioničarima Jukosa te je odbacila tvrdnje Moskve da je nacionalizacija tvrtke bila motivirana izbjegavanjem kompanije da plati porez, već je, rekao je tada PCA, provedena “nepoštena i proračunata eksproprijacija”.

Isto je tako arbitražni sud ustvrdio da su ruski sudovi slijedili upute vlasti te su osudili čovjeka koji je pokazivao znakove toga da će postati politički konkurent. Ta je presuda iz 2014. najveći iznos odštete davala spomenutom Nevzlinu, a među onima dobitnicima je bio nekadašnji saveznik Hodorkovskog Platon Lebedev koji je sa svojim šefom zajedno osuđen te je također proveo desetljeće u zatvoru. I 30 hiljada bivših zaposlenika Jukosa trebali su dobiti malen dio kolača, najviše u formi penzionog fonda.
Rusija srušila prvu presudu

Tih 50 milijardi dolara odštete bila je najveća arbitraža u hisotriji, i čak 20 puta viša nego ijedna čije plaćanje je nekoj vladi odredio PCA. Rusija se žalila, i 2016. je uspjela srušiti presudu. Okružni sud procijenio je da PCA nije bio nadležan nad slučajem zato što Rusija nikada u parlamentu nije ratificirala Ugovor o energetskoj povelji.

No, početkom prošle godine žalbeni je sud donio odluku da je ispravna prvotna presuda, ona prema kojoj Rusija mora platiti 50 milijardi dolara bivšim dioničarima Jukosa zbog toga što, prema Ugovoru o energetskoj povelji, potpis vrijedi do trenutka ratifikacije, ako Ugovor nije suprotan ruskom zakonu. A nije, presudio je nizozemski sud. No, početkom veljače slučaj je došao do krajnje instance: nizozemskog vrhovnog suda koji bi, pišu ruske agencije, mogao konačno presuditi krajem ove godine. Neki realniji rok vide početkom iduće.

Ne samo da su odštetni zahtjevi bivših vlasnika Jukosa neosnovani, oni su nemoralni, tvrdi ruska obrana na sudu. Zamjenik ministar pravosuđa Mihail Galperin rekao je na suđenju da su oligarsi koji su bili vlasnici firme kupili je “za kikiriki putem prevare i mita”.

Zatim su iz firme izvukli milijarde dolara koje su prebacili na offshore račune te su izbjegavali plaćati porez, tvrdi zamjenik ministra koji dodaje da se o ovom slučaju nikada nije smjelo odlučivati na sudu izvan Rusije. Advokati bivših dioničara su ruskoj strani uzvratili da prelako pribjegavaju optužbama. U međuvremenu je razina odštete porasla na 57 milijardi dolara zbog kamata. Za usporedbu, vojni budžet 2019. druge najsnažnije vojne sile na svijetu iznosio je 65 milijardi dolara, godinu prije i manje. Dakle, riječ je o ogromnom novcu, a koji se tiče sudbine samo jedne firme.

Presudi li na kraju nizozemski vrhovni sud u korist bivših vlasnika naftnog giganta, postavljaju se dva pitanja: jedno lakše – ima li Rusija uopće sredstava da plati tu ogromnu odštetu, te teže – hoće li je Rusija na kraju i platiti.

Najprije, Moskva odštetu u teoriji može platiti. Ukupne međunarodne rezerve zemlje iznose oko 560 milijardi dolara, najviše u eurima, zatim u zlatu te dolarima. Godišnji budžet zemlje za 2021. iznosi oko 285 milijardi dolara. Iznos bi, jasno, imao ogroman učinak na budžet.

No, pitanje je bi li na kraju Moskva pristala platiti odštetu. Iako imidžu države među stranim investitorima, koji ionako nije dobar, sigurno ne bi pomoglo rusko odbijanje plaćanja, to se čini kao sasvim realna opcija za kojom bi Putinova vlada mogla posegnuti. Naime, ruski ustavni sud presudio je na samom kraju 2020. da Rusija nije obvezna plaćati odštetu prema presudama na međunarodnom sudu.

Najviši sud u Moskvi tvrdi da tadašnja vlada (u 1990-ima) nije imala ovlasti sklopiti ugovor koji bi bio nadređen domaćem ruskom pravosuđu. Isto je tako najviši sud Rusije već 2017. presudio da Rusija nije obvezna platiti dvije milijarde dolara odštete dioničarima Jukosa u drugom slučaju o kojem je odlučivao Europski sud za ljudska prava. Vijeće Europe osudilo je potez Rusije.

Zanimljivo, Rusija je prošle godine promijenila ustav kojim su Putinu omogućena još dva mandata na čelu vlade kojima mu se dopušta da praktički nesmetano vlada do 2036. godine. Očekivano, taj je dio ustavnih promjena privukao najviše medijske pažnje, ali u sklopu rekonstrukcije temeljnog dokumenta države, uvršten je i primat nacionalnog zakona iznad međunarodnog. Rusi su s 80-postotnom privolom na referendumu prihvatili ustavne promjene. Tako si je Putin omogućio da se pozove na ustav i presude najvišeg suda u zemlji koji mu svi dopuštaju da jednostavno ignorira međunarodno pravo.
Koje su političke posljedice

No, i bivši vlasnici naftnog giganta imaju u tom slučaju svoj adut. Kako bi se namirili, ako im Rusija neće platiti, tražit će da zapadne zemlje zaplijene imovinu ruske vlade u tim državama. Tako je, primjerice, nizozemski sud u maju dozvolio dioničarima Jukosa da konfisciraju lokalna prava na prodaju dva poznata ruska brenda votke, u vlasništvu ruske države, u Belgiji, Nizozemskoj i Luksemburgu. U oktobru je nizozemski sud preokrenuo tu odluku.

– Od 2014. imali su niz beskrupuloznih pokušaja da zaplijene ne samo državnu imovinu već i onu u vlasništvu ruskih kompanija u zapadnoj Europi. Dosad smo uspješno spriječili sve te napade – rekao je zamjenik ministra pravosuđa Galperin u intervjuu za ruske medije te je dodao da je Rusija spremna izboriti se za imovinu Rusa u bilo kojoj zemlji u svijetu. Bez obzira na presudu u najvećoj arbitraži u historiji, i jednim od najvećih pravosudnih slučajeva na svijetu, 2021. bi konačno mogla biti godina u kojoj će se staviti točka priču o Jukosu. Barem pravno, političke posljedice ostat će još dugo.