Jedni idu na hadž i po peti put, a drugi ni jednom: Ko zapravo plaća njihovo “duhovno luksuziranje”?

U trenucima kada bosanskohercegovačke hadžije kreću ka svetim mjestima, društvene mreže preplavljuju slike zagrljaja, suza i dove. Ali ispod tog svetog entuzijazma krije se tema o kojoj se godinama šuti: Kako je moguće da neki “izabranici” idu na hadž i po peti put – dok drugi cijeli život mole Boga da makar jednom skupe dovoljno novca za to sveto putovanje?

Cijena hadža ove godine dostiže i do 15.000 KM po osobi, što ga čini nedostižnim snom za veliki broj građana. Mnogi vjernici, pošteni radnici i penzioneri, decenijama sanjaju da posjete Mekku, ali se taj san – zbog niskih primanja i visokih troškova života – nikada ne ostvari.

I dok oni šute i trpe, određeni pojedinci odlaze na hadž i po treći, četvrti, pa i peti put. Ono što dodatno uznemirava javnost jeste činjenica da se u mnogim slučajevima radi o ljudima koji nisu sami finansirali svoj odlazak.

Ko plaća te hadžove? Pitanje koje se sve češće šapuće u hodnicima, ali rijetko javno postavlja. Iza tih putovanja često stoje donacije, sumnjive „hedije“, ili čak – kako neki izvori tvrde – zloupotreba vjerskih fondova i sponzorstava.

Ima li kraja toj vrsti privilegovanosti? Zašto određeni ljudi imaju „monopol“ na duhovno putovanje koje bi trebalo biti dostupno svakome – makar jednom u životu?

Jedan sagovornik, koji je želio ostati anoniman, kaže:

„Ne mogu da gledam više kako se ista lica svake godine slikaju ispred Kabe, dok moj babo nikada nije mogao otići. Nema penzije, nema ušteđevine, a kad tražimo pomoć – kažu da su sredstva ograničena.“

Zloupotreba vjerskih osjećaja, privilegije unutar zajednice i šutnja institucija – sve su to razlozi zbog kojih se ova tema mora hitno otvoriti.

Jer hadž nije putovanje u luksuz, niti prilika za promociju, već čin skrušenosti i duhovne obnove, koji bi trebao biti jednako dostupan svima.

Ostaje pitanje: da li ćemo i dalje šutjeti, dok isti ljudi hodočaste na tuđi račun – iz godine u godinu?