Jeste li čuli za Nushu, jedino pismo u svijetu koje su smislile i koristile žene

Kroz historiju, žene u kineskoj ruralnoj provinciji Hunan su koristili šifrirano pismo kako bi podijelile najpovjerljivije misli jedna s drugom. Ovaj jezik, koji je s godinama nestajao, vraća se nazad u upotrebu.

Jugoistočna kineska pokrajina Hunan se može opisati kao slagalica sastavljena od strmih pješčanih vrhova, duboko usječenih riječnih dolina i polja riže prekrivenih maglom. Planine pokrivaju preko 80 posto njene površine, ostavljajući mnoge izolirane zaseoke na obroncima planina da se razvijaju neovisno jedan od drugog. Baš tu, skriven među obroncima i riječnim naseljima, rodio se Nushu – jedino pismo u svijetu koje su smislile i koristile isključivo žene, piše BBC.

Nushu, ili u prijevodu s kineskog ‘žensko pismo‘, je postao poznat u 19. stoljeću, a pripadnicama etničkih grupa Han, Yao i Miao osigurao je slobodu govora koja nije bila česta pojava u to doba. Neki stručnjaci vjeruju kako ovo pismo datira iz vremena Song Dinastije (960.-1279.) ili čak Shang Dinastije, stare preko 3.000 godina. Pismo se prenosilo sa majki na kćerke, a koristile su ga sestre i prijateljice u feudalnoj Kini u periodu kada žene nisu bile u prilici da se obrazuju.

Mnoge od njih su bile nepismene, a kako bi naučile Nushu jednostavno su prepisivale pismo onako kako bi ga vidjele. Tokom vremena, Nushu je proizveo upečatljivu žensku kulturu koja postoji i danas.

Neobično, tokom stotina ili čak hiljada godina, ovo pismo koje se ne izgovara je ostalo nepoznato izvan kineskog okruga Jiangyong, a svijet van tog područja je saznao za njega tek 80-ih godina.

Danas, 16 godina nakon što je zadnji poznati maternji korisnik ovog starog šifriranog pisma preminuo, došlo je do njegovog svojevrsnog preporoda. Dešava se u seocetu Puwei, kojeg okružuje rijeka Xiao i jedini put do njegovih nastambi je preko malog visećeg mosta.

Puwei je dospio u centar pažnje kao mjesto istraživanja ovog kodiranog pisma, nakon što su naučnici stupili u kontakt sa dvjestotinjak stanovnika Puweija koji su znali dekodirati Nushu. Državno Vijeće Kine je proglasilo Nushu 2006. godine Nacionalnom nematerijalnom kulturnom baštinom, a godinu kasnije sagrađen je i muzej u Puweiu, gdje se pismo izučava.

Nushu se čita s desna na lijevo, svaki simbol predstavlja jedan slog, a originalno se pisalo s naoštrenim štapićem bambusa umočenim u improviziranu tintu napravljenu od izgorenih ostataka u tradicionalnoj kineskoj tavi – woku.

Ovaj šifrirani način komunikacije među ženama služio je da se izbore sa poteškoćama kod kuće i općenito u društvu, ali i da održe komunikaciju s prijateljicama u drugim selima. Riječi prijateljstva i sreće vezene su na maramicama, maramama za glavu, lepezama i pamučnim pojasevima, koje su razmjenjivale.

Iako nikad nije pretočen u govor, žene iz ovih krajeva su koristile Nushu fraze i izraze u pjesmama koji bi pjevale tokom svojih druženja, radilo se o rođendanskim pjesmama, žalopojkama ili bračnim žaljenjima.

Danas se ovo pismo smatra kao sredstvo komunikacije žena koje nisu mogle priuštiti privilegiju da nauče čitanje ili pisanje na kineskom jeziku, ali originalno se vjerovalo kako je ovo zapravo pismo prkosa prema duboko patrijarhalnom društvu tog perioda.