Jugoslavija: Velika ideja malih ljudi koja nije imala šanse da dočeka stoti rođendan

“U proteklih četvrt stoljeća puno se razgovaralo i pisalo o udžbenicima i nastavi historije. Zbog različitih viđenja koja su plod dešavanja u navedenom periodu, nije se puno napravilo. Npr. svijetli primjeri iz naše prošlosti kao što su rezolucije bošnjačkog građanstva kojima su se distancirali od politike progona i istrebljenja srpskog i jevrejskog stanovništva kao i elaborat o domaćim Romima, nisu našli svoje mjesto u udžbenicima i historijskim čitankama. Nepromišljeno dodvoravanje međunarodnom faktoru, olako i nestručno preuzimanje obaveza kada je u pitanju obrazovanje mladih ljudi, autori površnog znanja sa još površnijim recenzentima omogućili su nastanak probrane prošlosti – probire šta ko želi i šta mu datom trenutku odgovara”, kazala je Milišić.

Ona smatra da, u odnosu na realno stanje, položaj kojeg Jugoslavija zaslužuje u školstvu i društvu bivših republika treba biti posmatran kroz historijske činjenice.

“Jugoslavija je historijska činjenica i kao takvu je treba tretirati. Veliki broj historiografskih radova nastalih u vrijeme druge Jugoslavije ili historiografija komunističkog perioda nije uspio preživjeti. Zato što su Pravci razvoja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja Edvarda Kardelja iz 1977. godine toliko ‘razvili’ da su Jugoslaviju odveli u ćorsokak”, smatra naša sagovornica.

Za romantiziranje nema mjesta i scenario u kojem je Jugoslavija mogla doživjeti svoj stoti rođendan za Milišić jednostavno ne postoji.

“Nije stvoren višepartijski sistem koji bi osigurao razvoj društva i demokratiju, svo vrijeme nacionalisti su zagovarali velikodržavne projekte i nisu spriječeni u tome, branila se ideologija, a ne država, nacionalna pitanja su gurana pod tepih, dok nisu eksplodirala”, kazala je Milišić.

Jednostavno, kaže Milišić, u historiografiji nema “šta bi bilo kad bi bilo”.

“Kao i što ne postoje dvije historijske istine. Tvrdoglavim odbijanjem da se preuzme odgovornost za (ne)učinjeno Jugoslavija, uz sve rečeno, nije imala šanse da dočeka stoti rođendan”, zaključila je naša sagovornica.

Zbog shvatanja konteksta, Milišić s posebnim fokusam naglašava stanje za vrijeme stvaranja prve Jugoslavije, i pozicije Bošnjaka u njoj između dva svjetska rata.

Kako se rađala prva Jugoslavija

“Krenimo redom. Ulazak srpske vojske u Bosnu i Hercegovinu 1918. godine u historiografskoj literaturi jugoslavenskog perioda prvo je prikazivan kao oslobođenje, pa ujedinjenje, i na kraju kao okupacija(…). Prema Miloradu Ekmečiću područje Bosne i Hercegovine je prvo ulazilo u ratne ciljeve Srbije 1914. godine. Stevan Moljević pak tvrdi da je ‘Srbija ušla u rat sa Austro­ Ugarskom da riješi srpsko pitanje’. Ono je ubrzo i uslijedilo u formi političkog nasilja prema Bošnjacima koje je bilo intenzivno u prve tri godine po ujedinjenju, a nije prestajalo u čitavom međuratnom periodu. Od 1923. do 1925. godine razni agenti Pašićevih radikala su podsticali u Bosni i Hercegovini narod na pobunu, demonstracije i harangu protiv Muslimana i Hrvata, pod parolom da je srpstvo u opasnosti. Slovenci, Hrvati i Muslimani su optuživani da izazivaju krizu države i da traže reviziju ustava. Raspaljivanje nacionalističkih strasti, nacionalistički ispadi i obračuni, nerijetko su tragično završavani. Sve je poprimilo vid nepomirljive međusobne borbe(…). Jugoslavija je bila velika ideja malih ljudi, naime ona je počela kao velikosrpska ideja, ali je u temelju imala konstrukcijsku grešku. Zbog toga će Teofil Pančić reći da je Bosna moralno gubilište cijelog jednog značajnog sloja srpske inteligencije”, smatra Milišić.

Milišić smatra da se stvaranjem i trajanjem Kraljevine SHS, tj. Kraljevine Jugoslavije u vremenu od 1918. do 1941. godine u BiH odvijaju nepovoljni politički procesi, da dolazi do razbijanja njene teritorijalne cjeline, do ekonomske krize i kao takva je dočekala početak Drugog svjetskog rata.

“Stvaranjem zajedničke države 1918. nisu realizirani modernizacijski procesi koji su trebali zahvatiti podjednako sve njene dijelove. Strani kapital, koji je imao presudnu ulogu u modernizaciji evropske periferije, iskorišten je najvećim dijelom za uspostavljanje novog državnog aparata, vojske, izgradnju glavnih gradova sa reprezentativnim državnim zdanjima, a samo jednim malim dijelom za ‘simboličnu modernizaciju’. Samo za plaćanje vojske u Srbiji i za pokrivanje budžetskog deficita iskorišteno je 40 posto stranog kapitala. Zbog takvog načina utroška stranog kapitala koji se trebao iskoristiti za ekonomski razvoj su +stotine hiljada bezimenih težaka i gradske sirotinje Bosne i Hercegovine bili i gladni i bosi i bolesni i tugovali, a manje se radovali.'(K. Hrelja, Kako je živio narod). U međuratnom razdoblju Kraljevina Jugoslavija je drugi po redu najveći dužnik u Evropi. Ekonomski problemi su predstavljali ozbiljnu poteškoću za svaki pokušaj da se uspostavi ili čak održi demokratija”, smatra Milišić.

On napominje da je Vidovdansko državno uređenje objektivno bilo nelegitimno jer nije uspjelo uspostaviti vladavinu prava, zaštititi prava pojedinca, izgraditi ozračje tolerancije i poštenja, poduprijeti istinsku jednakost i garantirati neutralnost države u pitanjima vjere, jezika i nacionalne kulture. Nacionalno pitanje nije bilo uzrok disfunkcionalnosti sistema, već je disfunkcionalnost sistema stvarala nacionalno pitanje.

Sistem je u prvom redu bio rezultat politike srpskih političara i kralja, kojima je Kraljevina SHS značila je širenje Kraljevine Srbije i stoga je, smatrali su, bilo ‘logično’ da Srbi nadziru središte moći. Drugi narodi nisu dijelili taj pogled na državu, što je rezultiralo nezadovoljstvom i sukobima. Ustav je bio sastavljen tako da služi određenom tumačenju srpskih nacionalnih interesa, a ne interesa drugih naroda u Kraljevini. Proglašenjem šestojanuarske diktature kralj se opredijelio za silu, što se očitovalo gušenjem nacionalno orijentiranih organizacija, koje su zamijenile ‘jugoslovenske’ organizacije. Takođe je aktivno gušio opoziciju”, smatra naša sagovornica.

Raspad prve Jugoslavije

U posljednjim godinama prve Jugoslavije, zemlja se bližila slomu i raspadu. Razlozi su, kako kaže Milišić, opće nezadovoljstvo svih naroda u državi, pogoršanje međunarodne situacije u kojoj se Jugoslavija našla na vjetrometini dvije zaraćene strane, i neuspjeh političkih predstavnika u državi da postignu dogovor o formuli stvaranja legitimnog sistema.

“Narodi u sastavu Kraljevine SHS su ušli u zajedničku državu s prilično različitim očekivanjima i razlozima, a Srbi da bi stvorili državu svih srpskih zemalja. Ustav je bio sastavljen tako da služi određenom tumačenju srpskih nacionalnih interesa, a ne interesa raznih naroda u Kraljevini. Nova država nije mogla da funkcionira jer nije bilo elementarnog političkog konsenzusa oko osnovnih pitanja. Srpska vlada pogazila je svoje riječi da će to biti slobodna i demokratska zajednica – ona je od početka imala namjeru da osigura prevlast Srbije.

Jugoslavija prije 100 godina i Bošnjaci u njoj

“Bošnjaci su 1918. općenito prihvatili novu državu u uvjerenju da će u njoj biti ravnopravni građani, a da će im tu ravnopravnost garantirati upravo srpska vojska. Stvarnost je vrlo brzo razbila njihove iluzuje: ‘srpska osveta’ za navodne ‘turske zulume’ ušla je u BiH odmah nakon 1918. Mnoga imanja muslimanskih zemljoposjednika su opljačkana, zapaljena, veliki broj ubistava. Samovoljno prisvajanje kmetske i begovske zemlje, protjerivanje aga i begova sa sela neki su nazvali ‘agrarnom revolucijom’, život, imetak, lična sloboda, vjerske svetinje muslimana ostali su nezaštićeni, a dio bošnjačkog stanovništva se seli”, naglašava Milišić.

Za kraj, naša sagovornica kaže kako se pokazalo da jugoslavenska monarhistička državna zajednica nije bila definitivno “rješenje” u historiji, a BiH je u periodu 1918-41.”politčki zapuštena i degradirana”.

Klix.ba