Jutro. Onako, ni oblačno ni sunčano. Prosto tmurno. Svakodnevnica. Ustajem, spremam se, kafa, probijanje kroz gužve i posao. Kucanje šifri, jer nalog ti danas za sve treba, a da započnem svoj obični radni dan trebam ih ukucati najmanje deset. Kucam i posljednju i pristupam svom prozoru u sve. Odlične poslovne ideje, komunikacije, obične ljudske živote i patnje. Pristupam i Facebooku. Što da vidim šta se dešava na mojim poslovnim stranama, što da vidim šta ima u naroda. Pogledam chat i onda se sjetim da sam baš noć ranije sanjala jako dragu prijateljicu, kolegicu, sugrađanku… Ona online, ja se javljam. I bio je to jedan sasvim običan, ali zabavan razgovor, sve dok na moje šta radiš nije rekla da se pakuje. Radoznalo pitam gdje ćeš, odgovara u Švicu. Ja nastavljam, onako zaigrano, radoznalo i šaljivo. Ho’š se vraćat’? – odgovara, NIKAD! Moje pitanje i njen odgovor razbili su svakodnevnicu, zaigranost, ali i svaku nadu da će te moje svakodnevnice drugačijim činiti neke druge, pozitivnije stvari, a ne iformacije o odlasku mojih prijatelja, poznanika i osoba koje su, sa sigurnošću znam, ovoj zemlji mogle dati više, samo da su imale priliku. Znam da su mogli, ali i da su se zaista trudili. A onda lete slike svih naših pokušaja da budemo bolji, da uradimo više. Pa pokušavam da se prisjetim likova i imena svih njih koji su u samo posljednjih godinu dana odlučili učiniti isto. Nekom na pitanje ho’š se vraćat’ odgovoriti sa NIKAD. Pitam se da li ovo NIKAD ikome od političara, eksperata i stratega u glavi tako glasno odzvanja kao meni. Pokušaju li staviti na papir imena svih onih koji odlaze? A onda ponovo sanjam. Sanjam Sarajevo. Nikad ružnije, nikad tmurnije i nikad strašnije. Hodam Titovom ulicom i vidim samo starce, pogurene, sijedih brada i drhtavih ruku. Tumaraju. Tumaraju kao što to sada čine mladi u ovom gradu i ovoj zemlji. Tumaraju zaboravljeni od svih, prepušteni sami sebi. Sanjam tako najstrašnije i najtužnije Sarajevo. Toliko ružno i tužno bilo mi je još samo jednom. Tokom opsade i rata. Bilo je…ne toliko zbog porušenih zgrada, spaljenih auta i naslaganih vreća, već zbog praznih ulica i činjenice da u te četiri godine ne pamtim nijedan sunčan dan, a bilo ih je, vjerujem. Samo tama! Sjedim, tipkam, klikam, listam i bojim se šta ću večeras sanjati… A ho’š se vraćat’, teško da ću ponovo nekada nekog pitati! Tekst autorice Amele Sačić preuzet sa portala mladi.org.

Jutro. Onako, ni oblačno ni sunčano. Prosto tmurno. Svakodnevnica. Ustajem, spremam se, kafa, probijanje kroz gužve i posao. Kucanje šifri, jer nalog ti danas za sve treba, a da započnem svoj obični radni dan trebam ih ukucati najmanje deset.  Kucam i posljednju i pristupam svom prozoru u sve. Odlične poslovne ideje, komunikacije, obične ljudske živote i patnje. Pristupam i Facebooku. Što da vidim šta se dešava na mojim poslovnim stranama, što da vidim šta ima u naroda. Pogledam chat i onda se sjetim da sam baš noć ranije sanjala jako dragu prijateljicu, kolegicu, sugrađanku… Ona online, ja se javljam.  I bio je to jedan sasvim običan, ali zabavan razgovor, sve dok na moje šta radiš nije rekla da se pakuje. Radoznalo pitam gdje ćeš, odgovara u Švicu. Ja nastavljam, onako zaigrano, radoznalo i šaljivo. Ho’š se vraćat’? – odgovara, NIKAD!  Moje pitanje i njen odgovor razbili su svakodnevnicu, zaigranost, ali i svaku nadu da će te moje svakodnevnice drugačijim činiti neke druge, pozitivnije stvari, a ne iformacije o odlasku mojih prijatelja, poznanika i osoba koje su, sa sigurnošću znam, ovoj zemlji mogle dati više, samo da su imale priliku. Znam da su mogli, ali i da su se zaista trudili.  A onda lete slike svih naših pokušaja da budemo bolji, da uradimo više. Pa pokušavam da se prisjetim likova i imena svih njih koji su u samo posljednjih godinu dana odlučili učiniti isto. Nekom na pitanje ho’š se vraćat’ odgovoriti sa NIKAD.  Pitam se da li ovo NIKAD ikome od političara, eksperata i stratega u glavi tako glasno odzvanja kao meni. Pokušaju li staviti na papir imena svih onih koji odlaze?  A onda ponovo sanjam. Sanjam Sarajevo. Nikad ružnije, nikad tmurnije i nikad strašnije. Hodam Titovom ulicom i vidim samo starce, pogurene, sijedih brada i drhtavih ruku. Tumaraju. Tumaraju kao što to sada čine mladi u ovom gradu i ovoj zemlji. Tumaraju zaboravljeni od svih, prepušteni sami sebi.  Sanjam tako najstrašnije i najtužnije Sarajevo. Toliko ružno i tužno bilo mi je još samo jednom. Tokom opsade i rata. Bilo je…ne toliko zbog porušenih zgrada, spaljenih auta i naslaganih vreća, već zbog praznih ulica i činjenice da u te četiri godine ne pamtim nijedan sunčan dan, a bilo ih je, vjerujem. Samo tama!  Sjedim, tipkam, klikam, listam i bojim se šta ću večeras sanjati… A ho’š se vraćat’, teško da ću ponovo nekada nekog pitati!  Tekst autorice Amele Sačić preuzet sa portala mladi.org.

Limenke se proizvode tako da se maksimalno zaštite od vanjskih faktora i prašine, a jedino mjesto na kojemu se mogu izložiti prašini je zapravo polica u trgovini

Ispijanje sokova ili pive direktno iz limenke je prilično uobičajeno, pogotovo kad ste vani. Samo najoprezniji će očistiti limenku s maramicom, ali ni onda neće ukloniti bakterije. Samo će obrisati malo prašine s nje. Ali, koliko je zapravo limenka čista ili prljava i mogu li se doista tako prenijeti bolesti?

foto: Dreamstime

Put limenke od tvornice do kupca je zapravo jako čist proces, i jedino mjesto na kojem limenka stoji na otvorenom je trgovina. Limenke napuštaju tvornicu u plastičnim pakiranjima čija svrha je zaštiti ih od prljavštine i prašine, i tako pakirane dolaze u trgovine.

Na limenkama, koje stoje nekoliko dana na policama trgovina, može se nakupiti nešto prašine, tako da čišćenje mokrom maramicom prije otvaranja nije loša ideja. No, u stvarnosti, skoro je pa nemoguće da se limenke toliko zaprljaju da ih trebate oprati deterdžentom.

Veće su šanse da čovjek može dobiti herpes na usnici nego leptospirozu (akutna septikemijska infekcija praćena žuticom koja se dobiva od mokraće zaraženih životinja), bolest od koje je navodno umrla jedna cijela obitelj. Mail o njihovoj smrti kružio je godinama, no stručnjaci opovrgavaju da je to moguće. Tada se navodilo da je na limenkama bilo mišjeg urina. No stručnjaci tvrde da je moguće da urin bude prisutan, ali da je iznimno teško da će bakterija leptospiroze preživjeti u tim uvjetima, jer ona opstaje samo u vlažnom okruženju.

No ako se želite zaštiti od bilo kakve bolesti pijući iz limenke, sljedeći put sjetite se sljedećeg:

  • Očistite limenku jer nikad niste sigurni je li bila pohranjena na pravilan način.
  • Maramicom ćete očistiti prašinu, ali je nećete dezinficirati.
  • Provjerite je li limenka u dobrom stanju, ne smije biti hrđava, oštećena ili nabubrena.
  • Ako je limenka nabubrena to znači da je došlo do kontaminacije i nemojte piti iz nje.
  • Ako je limenka oštećena to znači da je unutarnji premaz limenke koji sprečava doticaj tekućine i metala oštećen. U ovom slučaju metal je oksidirao i piće više nije sigurno, objašnjava BrightSide.
Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE

NAJNOVIJE