Kad čujem :„Neću da se ženim prije tridesete“

Danas već nije običan tmuran dan. Prve zrake proljetnog sunca izmamile su šetače, kahvedžije, studente, ali i zaposlene u bašte, na ulice… Nervozno gledam na sat i šapćem kolegici pored sebe: „Već 10 minuta je odužio.“ Izlijećemo prve iz sale i žurimo do obližnjeg šoping centra da sjednemo, opletemo neku dobru poznatu priču, onako ženski pretresemo svaku moguću temu, prokomentarišemo stajlinge i dobro se nasmijemo na staru foru: „Pff ma nama nijedna cura ne valja osim nas.“

U tom momentu konobar dolazi do nas i pita kolegicu šta želi da popije na račun neke od mušterija u kafiću, ali ne želi da otkrije identitet istog… Ona se osvrće oko sebe, shvati da svaki muškarac u kafiću ima preko 35 godina i ibreteći se odbija ponudu. Radoznalo bacam pogled unaokolo, pokušavajući da shvatim da li ovi koji sjede pored nas nose burme na ruci. Hmm.. ne nosi niti jedan. Našalih se da im je odavno bilo vrijeme da ih stave, a kolega prekoputa dobaci: „Šta ti znaš, pa neću ni da pomislim da se oženim prije tridesete.“ Ih rekoh, ti su mi najgori, prvi ćeš stati na ludi kamen, ustvari ćeš jedva dočekat’ da je preneseš preko praga. Na to se nastavljaju pošalice, a ja odlutah u svoj već posebni svijet mašte i diskusije sa samom sobom…

Pomislih… Svi ti muškarci kao ovaj moj mačo kolega koji „ne želi ni da pomišlja da se ženi“, šta je ustvari razlog tome? Neka stara ljubav kad su previše voljeli pa se dosad nije našla neka koja bi otjerala te stare trzaje od ljubavi? Strah od toga da on nju voli više nego ona njega? Neka bojazan da ne bude iskorišten u bilo kojem smislu, materijalno ili duševno? Ko će ga znati… Još jedno u nizu retoričkih pitanja na koja niko nema odgovor. Ono što ja vidim oko sebe jesu muškarci od 35 i više godina, ostvareni, uticajni, zgodni, poslovni, svaki je skockan u odijelu, sa strašnom pričom o ovom ili onom poslu, i svaki je sam. I svaki od njih ima svoj razlog za to. Ovako na prvi pogled, laički u ljubavi, i vjerovatno premladom da bih do kraja shvatila, čini mi se kao da su prevše birali pa im niko nije vrijedan sebe ili su previše povrijeđeni pa im opet niko nije vrijedan sebe? I isto tako, imam osjećaj da što su stariji, ostvareniji i uspješniji, to sebi povećavaju šansu da budu povrijeđeni. Žude za ovim mlađim, zgodnijim, ljepšim, a ne za nekom jednako ostvarenom i uspješnom ženom. Nekad sam čula da je tako lakše, osjećaju se moćnijima kad svojoj ljepšoj polovici pružaju sve u životu a ona je tu da ga sluša i bude lijepa. Pa dobro, onda ih pod „stare“ dane stigne ono od čega su bježali cijelu mladost: sponzoruše. Ako je to za šta ste se trudili i radili cijeli život, i ako je to odijelo i skupi sat kojeg ste sami sebi kupili i zaradili, ako je vaš fakultet vrijedan toga i ako ste ga završavali, crnačili i uspijevali u životu da bi imali najljepše a šupljoglave i sve to poklonili njima? Noć ili dvije ili se zeznuli pa za zauvijek? Onda dobro, tražili ste, izvolite.  Ali šta kad se sutra probudite i shvatite da sve što imate ustvari nemate jer nemate onu Pravu da s njom podijelite? Šta ako jednog dana shvatite da ta mlada pored vas ustvari oduvijek voli ono oko tebe a ne tebe? Šta ako se jednog jutra probudite i shvatite da imate gdje i možete sve ali nemate s kim? Razmislite! Zarovite duboko ispod skupih košulja, izađite iz još skupljih automobila pa vidite koga zaista imate.

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE