AUTOR: H.D.
DATUM:
KATEGORIJA: BiH / Vijesti

Redamo se u safove da klanjamo dženazu. Preselila je H., stara derviša šejha Ahmed-efendije Mešića. Malo je prisutnih u džamijskom haremu, jedva četrdesetak, a još je manje onih koji su voljni stati u saf i klanjati dženazu. Hodža to, dakako, primjećuje, pa indirektno poziva muškarce koji stoje sa strane rekavši da nije nužno važno znaju li klanjati ili ne, da svojim riječima mogu učiniti nijet, ali da je od srca i da, čak i ako ne znaju ništa učiti, slobodno mogu stati u saf i oponašati njegove, hodžine pokrete. Tajac. Niko ništa. Ni da mrdne. Nelagoda treperi u zraku, gotovo da se može opipati, osjećam kako i ljutnja varniči iz te šačice ljudi koji žele klanjati dženazu i, na koncu, suzdržavajući ljutnju koja apsolutno nije primjerena takvom trenutku, nas petnaestak formiramo tri safa praćeni ravnodušnim pogledima tih ljudi ili neljudi koji stoje sa strane i sve to skupa posmatraju kao kratak i njima ne baš odveć zanimljiv igrokaz.

Piše: Sadik Ibrahimović

Nakon dženaze, uzimamo tabut i unosimo ga u vozilo. Tabut i H. u njemu odvoze u rodni joj Puračić. Vele, bila je to njena izričita želja. I ispoštovana je. Dok stojim i pogledom zamućenim od suza ispraćam H., ženu od koje mi je uvijek, ali baš uvijek dolazilo samo dobro, priđe mi neki lik, jedan od onih koji je tokom dženaze ravnodušno stajao sa strane, i reče:

– Lijepa sahrana, baš lijepa.

– Tako si je doživio?

– Da. Sve je bilo mirno, dostojanstveno, kulturno… Zaista lijepa sahrana.

– I ostvarena i uspješna, ako smijem dodati?

– Pa sad… Moglo bi se i tako reći.

– Dakle, kao uspješno odigrana pozorišna predstava?

– Je l’ ti to mene zezaš?

– Uopće ne. Samo pokušavam razumjeti tvoju impresiju i, iskreno, ne uspijevam, a zato što na “sahrani” nema ničeg lijepog, a nema zato što odlazi draga nam osoba, dakle, imamo dijametralno oprečan doživljaj identičnog događaja – ja sam jako tužan, a ti si H. “sahranu” doživio skoro pa kao kulturni događaj iliti čak performans. Ne čini li ti se da ovdje nešto nije u redu?

– Jesi li ti Tuzlak?

– Da.

– Pravi, rođeni Tuzlak?

– Jesam, nažalost.

– Zašto nažalost?

– Ostavio bih to za sebe. Nego, jeste li H. i ti bili u srodstvu ili…?

– Da, jesmo, bila mi je dalja rođaka. Zašto pitaš?

– Onako, tek da znam s kim pričam.

– Vidi, nisam te bez razloga pitao jesi li Tuzlak, jer Tuzlaci su uglavnom – zausti lik, ali istog trenutka po leđima me potapša prijatelj A. i pokretom glave pozva da pođemo.

– Gdje si dosad? Ovaj smor me se nadovezao i da si kasnio još minut-dva ko zna šta bi se desilo. Čovjek nije sav svoj – rekoh.

– A ko je on?

– Pojma nemam. Neko H. dalji rođak, barem mi je tako rekao.

– Čuo sam njegovu zadnju rečenicu. Znaš li šta ti je želio reći?

– Da su Tuzlaci uglavnom ateisti i vjerovatno bi to šire obrazložio, ali, eto, nije mu se dalo, pojavio si se ti.

– Tako je. Svi oni koji su tokom dženaze stajali sa strane iz tog su ateističkog ešalona i… Ma, besmisleno je raspredati o tome. Tuzla je naprosto takva, kolektivni mentalni sklop zaista jeste uglavnom ateistički i bojim se da lijeka za tu boljku nema niti će ga biti. Znam da zvučim kao radikal i znam da svako ima pravo na svoje opredjeljenje, ali, brate, doći na dženazu, stati sa strane i posmatrati to pasivno, nezainteresirano, kao da je riječ o polaganju kamena temeljca za kakav dom kulture, a ne posljednjem ispraćaju ljudskog bića, e to je već… Ne mogu to shvatiti, stvarno ne mogu.

– Ode naša H.

– Ode.

– “Moj voljeni šejh pali kandilje na sedam džamija i svake večeri čini zikir sa svojim dervišima.”

– Da, znam, i meni je jednom to kazala.

– Misliš li da je to sanjala ili…?

– Ne znam. Znaš li ti?

– Ne, ali pouzdano znam da je cijelog života bila predana vjeri, živjela vjeru i siguran sam da je odlično znala šta i o čemu govori.

– Slažem se. Žuriš li negdje?

– Ne, a tvoj poziv na kahvu ne mogu i neću odbiti.

– Tako se razmišlja. Brzo, munjevito, odlučno.

– Trudim se. A sad krenimo odlučno prema “bastionu antifašizma”!

– I ništa manje odlučnim koracima.

– Podrazumijeva se.

Sadik Ibrahimović