Portal 072info

Kad je u BiH nemoguće naći tri nezaposlena psihijatra

Fikret Hadžić iz Lukavca, 1. maja 2001. godine je u lukavičkom naselju Koksara ubio tri osobe. Godinu i po kasnije, Nagib Suljić, iz Potpeći kod Srebrenika, sjekirom je ubio svoju nevjenčanu suprugu. I Hadžić i Suljić osuđeni su na dugogodišnje zatvorske kazne (21, odnosno osam godina), međutim, kako je utvrđeno da su obojica u vrijeme izvršenja krivičnog djela bili u stanju smanjene uračunljivosti, izrečena im je mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi.

 

Ali, kako u BiH u to vrijeme nije bilo institucije specijalizirane za smještaj “forenzičkih bolesnika”, obojica su smještana u Forenzičko-psihijatrijski odjel zatvora u Zenici. I obojica su Evropskom sudu za ljudska prava tužili Bosnu i Hercegovinu – za nezakonito držanje u zatvoru te za povredu njihovih ljudskih prava.

Sud je 2011. presudio u njihovu korist, tako što je državi naložio da na ime nematerijalne štete Hadžiću isplati 15.000 eura, a Suljiću 25.000, plus sve pripadajuće kamate. Također, od BiH je zatraženo da omogući adekvatan tretman osobama koje su krivična djela počinile u stanju smanjene uračunljivosti i to u specijaliziranim ustanovama za liječenje mentalnih poremećaja, a nikako u kaznenim ustanovama.

Dvije godine nakon ove presude, BiH je ispunila zahtjev iz Strazbura – uz finansijsku pomoć Švicarske, u iznosu od preko tri miliona eura, izgrađen je Zavod za forenzičku psihijatriju. Međutim, 170 forenzičkih bolesnika, koliko ih ima u BiH, i dan-danas su smješteni u neadekvatnim ustanovama.

Zbog čega, tri godine nakon što je izgrađen i potpuno opremljen, nije počeo s radom Zavod za forenzičku psihijatriju na Sokocu, provjerili smo u ovom planinskom mjestu poviše Sarajeva.

Prostrano dvorište ispred Zavoda zatekli smo potpuno prazno. Prazna je bila i portirnica, a pred ulazom u zgradu zatekli smo samo direktorov i automobil njegovog vozača.

U BiH se trenutno nalazi 170 forenzičkih pacijenata i nijedan nije adekvatno zbrinut, već su smješteni po psihijatrijskim klinikama i zatvorima. Najviše takvih pacijenata je u kazneno-popravnom domovima u Zenici i Foči, te na Psihijatrijskoj klinici Sokolac, a koja je od novoizgrađenog Zavoda za forenziku, čiji je kapacitet 200 kreveta, udaljena tek dvadesetak metara.

Ni u samoj zgradi, koja još miriše na novi namještaj i svježu boju, a prostire se na skoro devet hiljada kvadratnih metara, nema žive duše. Sobe, opremljene po najvišim evropskim standardima, sa udobnim krevetima i kamerama za videonadzor, kao i prostorije za rekreaciju, radnu terapiju i odmor – zjape prazne, a na vratima koja vode u dvorište za šetnju pacijenata – uhvatila se debela paučina.

Samo u desnom krilu zgrade postoji nagovještaj “života”. U kancelariji na kraju hodnika zatičemo dvije tehničke sekretarice i direktora Zavoda – Zorana Kosorića.

Kancelarije u kojima nas primaju također su opremljene novim i modernim namještajem, ali nedostaju sve one stvari koje upotpunjuju radni prostor, pa sve izgleda kao da je ova mala ekipa, koja je inače ovdje zaposlena već dvije godine i uredno prima platu, došla samo za ovu priliku.

Kosorića, direktora institucije koja nikad nije otvorila svoja vrata, pitamo zašto Zavod ne funkcionira kada je Vlada Švicarske sve osigurala, čak i dodatna sredstva za početak rada, a sam projekat zamišljen je kao samoodrživ i to tako što za svakog pacijenta dnevni iznos od 35 eura plaća onaj ko ga uputi u tu ustanovu.

Kaže kako se niko se nije nadao da će sve ovo ovoliko trajati, da je i sam iznenađen, ali da jednostavno nije bilo mogućnosti formiranja medicinskog tima.

“Tražili smo jednog jednog subspecijalistu forenzičke psihijatrije i dvoje specijalista psihijatrije, ali se na konkurs niko nije javio”, kaže Kosorić.

Na našu opasku da je u BiH zvanično nezaposleno više od pola miliona stanovnika, te da među njima vjerovatno postoje i takve tri osobe, odgovara: “Ne, nema ih”.

Konkurs su, kaže, objavili u Glasu Srpske – novini koja se uglavnom plasira u entitetu Republika Srpska, te još nekolicini lokalnih elektronskih medija. Zato ga pitamo – zašto, a budući da se radi o instituciji napravljenoj za potrebe čitave države, oglas nije objavljen i u medijima u Sarajevu i drugim većim gradovima, na što on odgovara: “Ma, nema koga nismo pitali, pomoć smo tražili i putem Udruženja psihijatara, kontaktirao sam i psihijatre u Sarajevu, Modriči… ali – uzalud. Evo, tražili smo pomoć i iz susjedne – Psihijatrijske klinike Sokolac, gdje su trenutno tri doktora na specijalizaciji baš za ovaj kadar koji mi tražimo, pa se nadamo da ćemo možda na taj način riješiti problem.”

A što se tiče ostalog neophodnog osoblja – medicinskih sestara i tehničara, čuvara, kuhara, higijeničara… veli da je prijem u radni odnos tog kadra odgođen dok se ne nađu spomenuti psihijatri.

I Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske, pitali smo zašto Zavod za forenzičku psihijatriju ne počinje s radom, ko je za to odgovoran, ko snosi odgovornost za tužbe koje se zbog nefunkcioniranja te ustanove podnose protiv države, ali i to – po kom osnovu četvero zaposlenih u zavodu na Sokocu, a budući da on ne radi, prima platu.

Al Jazeera je pokušala posjetiti forenzički odjel na Psihijatrijskoj klinici na Sokocu, kako bi imala uvid u uvjete u kojima borave forenzički pacijenti, međutim, službenica koja odgovara na telefonske pozive nije dozvolila tu mogućnost. “Nemojte sada o tome pisati, nije vrijeme. Nazovite neki drugi put”, kazala je i na opasku da je to javna ustanova, dodavši kako niko ne može ući dok ne dobije dozvolu klinike.

Iz Ministarstva su poslali samo jedan odgovor na sva ova pitanja, a potpisala ga je Jelena Vujić, službenica za odnose s javnošću. U najkraćem, on glasi: “Do zastoja je došlo zbog poteškoća u obezbjeđenju stručnog medicinskog osoblja”, uz obrazloženje da “ministarstvo na to ne može da utiče”.

Zašto Zavod za forenzičku psihijatriju ne počinje s radom, međutim, brine Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine, koje je, kako kaže njegova glasnogovornica Marina Bakić “učinilo sve da uspostavom takve ustanove ispuni obaveze iz odluke Suda u Strazburu – da se omogući adekvatan tretman licima koja su krivična djela počinila u stanju smanjene uračunljivosti”.

„Zaista smo uložili velike napore da osiguramo donaciju, kompletno izgradimo i opremimo ustanovu. Stvoreni su svi uslovi za otvaranje, ali ona je vlasništvu Vlade RS-a i mi nemamo mogućnost da utičemo na njeno konačno pokretanje. Stavljanje u funkciju forenzičke psihijatrije na Sokocu je od ogromne važnosti za sistem izvršenja krivičnih sankcija BiH, jer se osobe kojima je neophodna stručna, medicinska pomoć, godinama nalaze u neadekvatnom smještaju u kazneno-popravim zavodima ili drugim ustanovama”, kaže Bakić.

Ali, kada će ta ustanova zaista i početi raditi, teško je reći.

Njen direktor, Zoran Kosorić, kaže da je rok konkursa za prijem neophodnog kadra produžen do 30. juna ove godine, i da će se tek nakon tog datuma znati hoće li biti moguće sastaviti medicinski tim forenzičke psihijatrije ili ne.

Do tada, 170 forenzičkih pacijenata će i dalje biti smješteno u neadekvatnim ustanovama, država će za to vrijeme i dalje kršiti svoje zakone, protiv nje će se i dalje voditi sudski sporovi, a građani strahovati da neko od tih pacijenata ne pobjegne i ne počini neko novo ubistvo ili drugo teško krivično djelo.

Podijelite članak