Kada će radnici u BiH dobiti plate dostojne čovjeka?

Dvadesettrigodine nakon rata i, svi se slažu, pljačkaške privatizacije, tekstilna branša u BiH je sa prijeratnih 100.000 pala na petinu.

U fitnes centrima i sportskim terenima širom EU nose nose se trenerke šivane u Prozor-Rami – tu egzistira firma “Rama-Tex” sa 130 zaposlenih u modernom pogonom po evropskim mjerilima, sindikatom, vlasnikom koji je uložio tri miliona, općina ga pomogla sa 1,35 miliona poticaja i njemačkim partnerom koji otkupljuje kompletnu proizvodnju. “Bontex” iz Maglaja sa 200 zaposlenih i 14 godina postojanja šije košulje za pripadnike švicarske vojske, a sličan program ima i sa Ministarstvom pravosuđa Slovenije.

Proizvodi bh. kompanije “Alma Ras” sa modnom etiketom “made in BiH” mogu se kupiti, osim u zemljama regije, recimo, u Danskoj i u drugim državama EU. Istovremeno, stranci dolaze u FBiH sa “tašnama para” privučeni niskim plaćama radnika u tekstilnoj industriji – nude federalnu plaću a robu prodaju u eurima.

Oni su “zdrava” konkurencija domaćim kompanijama, u političko-ekonomsko-medijskom prostoru bez dubljih analiza notorno označeni kao “strana investicija”, piše Aljazeera Balkans.

Dvadesettrigodine nakon rata i, svi se slažu, pljačkaške privatizacije, tekstilna branša u BiH je sa prijeratnih 100.000 pala na petinu. Stereotipi o niskoakumulativnoj grani industrije, niskim plaćama i ženskoj radnoj snazi žilavo se drže, jer im u “jedra pušu” svana globalne ekonomske struje, a iznutra neefikasne zakonodavne mjere i strategije razvoja. Granski sindikati puževim koracima pomjeraju granice ka “plati dostojnoj čovjeka” u ovoj branši, a institucije FBiH poput iskusnih provodadžija nude stranim investitorima domaću tekstilnu radnu snagu koristeći ofucane stereotipne slogane o dugoj tradiciji, dobrom ugledu, vještinama naših žena, blizini svjetskim tržištima tekstila i, naravno, kao argument koji se ne odbija-nisku cijenu rada.

Povećanje plata kao lažna nada

Svježa je vijest o povećanju plate u oblasti tekstilne industrije, kože i obuće u FBiH sa 2,31 na 2,48 po kolektivnom ugovoru koji su potpisali Sindikat tekstila, kože, obuće i gume FBiH i Udruženje poslodavaca FBiH, odnosno Grupacije poslodavaca za djelatnost tekstila, kože i obuće. To će značiti povećanje najniže plate za 7,5 posto. Ujedno je kolektivnim ugovorom zadržano pravo zaposlenika na topli obrok i regres, a definirane su i druge bitne stvari iz radnih odnosa – otežani uslovi rada, prekovremeni i noćni, rad u državne praznike i vikende,otpremnine… Poslodavci se »hvale« kako su strateški opredijeljeni za socijalni dijalog sa sindikatom i radnicima, no ne kažu koja im je alternativa.

U kompaniji “Alma Ras” navode kako primjenjuju kolektivni ugovor te da će svi radnici dobiti i regres za tekuću godinu. U “Koteksu” iz Tešnja koji u tri pogona zapošljava više od 300 radnika kažu da su mjesečna primanja radnika oko 750 KM (375 eura).

“U taj iznos nisu uračunati topli obrok i naknada za prijevoz. Osim toga, duži niz godina isplaćujemo svim zaposlenima na kraju godine regres, ali i posebne dodatke za praznike tokom godine”, ističe Azra Bešlagić iz ove kompanije.

Jedan poslodavac koji se pozvao na novinarski “zavjet šutnje” zbog, kako je objasnio, inspekcija koje čim pročitaju ime firme u medijima, odmah “pokucaju” na vrata kompanije, objašnjava kako povećanje satnice u ovoj branši ne znači ništa.

“Naša minimalna satnica je 2,90 odnosno minimalna plaća je 500-514 KM (250-257 eura), a plaća radnika kreće se od 500-850 KM (250-425 eura) zavisno od grupe složenosti posla. Oficijelno, svi imamo plaću od 514 KM (257 eura), jer je takav propis ako želite koristiti povlasticu za umanjenje doprinosa, a to moramo koristiti, jer pune doprinose na plaću iz ovih cijena za koje radimo lohn-poslove ne možemo platiti”, kaže naš dobro upućeni sagovornik.

Dodaje veoma značajnu informaciju – cijene po kojima tekstilne firme u FBiH rade za ino-tržište su iste već 10 godina, a prije 10 godina u ovoj branši plate su bile 300 KM (150 eura)!?

“Vama je dobro poznato da od 500 KM (250 eura) radnici ne mogu živjeti u BiH i oni odlaze vani ne samo u ovoj nego i u drugim branšama”, konstatuje.

Ključni je problem što današnje tekstilne tvrtke u BiH nemaju svoj proizvod već rade tzv. lohn poslove, odnosno doradu proizvoda za velike strane kompanije koje isporučuju materijal, a naši radnici prodaju svoju radnu snagu, izjavio je Ramiz Omanović, predsjednik Sindikata tekstila, kože, obuće i gume FBiH.

Vjerovatno je tako, a iskustva su različita. “Koteks” djelimično radi lohn poslove, ali ima i vlastiti proizvod – rade uniforme za policiju, vojsku, specijalne službe, vatrogasce, gorske službe spašavanja.

“Naš problem nije u lohn poslovima, nego u tome što vlasti u BiH pre preferiraju trgovačke kompanije i robu iz uvoza kada je riječ o nabavkama za neke policijske agencije u BiH. Sami ste svjedoci da MUP Kantona Sarajevo nosi uniforme koje su iz uvoza, koje se izrađuju negdje u Kini i koje, na kraju krajeva, nisu u skladu sa Ustavom Federacije BiH i niko za to nije odgovarao, niti je ta odluka suspendovana”, kažu u ovoj kompaniji.

Dodaju kako vlastita proizvodnja nije prepoznata niti cijenjena u BiH.

Firme koje su prinuđene da rade lohn poslove kako bi održale proizvodnju zbog slabih cijena bukvalno životare. S druge strane, bili su prisiljeni da uzmu i ovakve poslove, jer su stradali u domaćim poslovnim peripetijama kada nisu mogli da naplate potraživanja od bh partnera. Stranci barem plate ono što se uradi.

‘Šuplja priča’ od Strategije i Akcionog plana

Nedavno usvojeni Akcioni plan 2019-2023. godina za realizaciju Strategije razvoja industrije tekstila, odjeće, kože i obuće u Federaciji BiH za period 2019 2023. godine ne uzbuđuje puno duhove poslodavaca niti radnika. Akcioni planovi i strategije su, iskustvo pokazuje, mlađe sestre Čerčilovih komisija – napraviš ih da ne bi ništa uradio. Akcioni plan koji je usvojen na 160. sjednici Vlade FBiH prije nepunih mjesec dana ima sedam prioriteta, 17 mjera i 35 aktivnosti. Prioriteti su bazna proizvodnja i proizvodnja pratećih materijala, stvaranje povoljnog poslovnog ambijenta, rasterećenje privrede, povećanje stepena konkurentnosti domaćih proizvođača, stvaranje domaćih brendova, upućivanje inicijativa Vijeću ministara BiH (za usklađivanje carinskih tarifa, usklađivanje akciza, uređenje sistema javnih nabavki), te sistemi kvaliteta i standardizacija.

“Navedena strategija razvoja je samo ‘šuplja priča’ na kojoj neki dobro žive i dobro zarađuju i to im je i posao. Sadašnji propisi po kojima vi radniku smijete isplatiti neto plaću od 435-514 KM (217 – 257 eura) i u tu razliku od 80 KM (40 eura) smjestiti: prebačaj, minuli rad, stimulaciju, produženi rad su žalosno smiješni. Ko će to raditi za 500 KM (250 eura) kad je i 860 KM (430 eura), što je federalni prosjek, nedovoljno za život. Na usvajanje čekaju novi propisi po kojima će i prijevoz i topli obrok i svaka druga isplata radniku ući u osnovicu plaće i biti oporezovani kao plaća. To će značiti kraj tekstilne industrije u BiH. Ostaće samo oni koji imaju bolje cijene rada i mogu platiti ove visoke doprinose, a takvih je jako malo. Rješenje je u smanjenju visokih doprinosa na plaće, i povećanje plaća na 1.000 KM (500 eura). Ako se to ne desi, ode sva radna snaga u Evropu, a naše fabrike će ostati prazne”, objašnjava anonimni sagovornik iz tekstilne industrije.

U “Almi Ras” su suzdržaniji i realnu primjenu pomenute strategije smještaju u okvire promjena na globalnom tržištu, prije svega EU.

“Povoljna poslovna klima može ubrzati rast naše ekonomije, rasterećenja privrede moraju ići u smjeru povećanja plata radnika, ali moramo biti realni i ne očekivati preko noći drastične promjene. Svaka uspješna kompanija treba sve više razmišljati globalno i svoje tržište graditi i van granica BiH. Tekstilna industrija je i zavisna i usmjerena na tržište EU. Postoji mnogo prilika i mogućnosti koje mi kao susjedi EU zemalja možemo iskoristiti. Da li ćemo imati više baznih proizvođača ili prerađivača nije toliko bitno, koliko je bitno da se svi maksimalno prilagodimo potrebama tržišta. Također, stalni razvoj ljudskih potencijala, organizacije i ulaganja u tehnologiju neophodni su da sustignemo konkurente”, ističu u ovoj kompaniji.

U “Koteksu” skreću pažnju se kroz mjere, zakonska i podzakonska rješenja poboljšava poslovni ambijent, smanjuju fiskalni i parafiskalni nameti koji trenunto opterećuju privredu, posebno proizvodnju.

“Nije dobro da se na nivou države BiH pravi takav pravilnik kojim se u startu domaći proizvođači policijske opreme diskriminišu. Kada počnemo svi da cijenimo i podržavamo sve ono što može da se proizvede u BiH da se ne uvozi, i još kad počnemo stimulirati izvoz svima će nam biti bolje”, kažu u tešanjskoj kompaniji.

Strani partneri koji žele investirati u BiH (FBiH) uglavnom dolaze jer su nadnice još uvijek upadljivo niske, a niži troškovi prijevoza roba su neke od komparativnih prednosti. Seljenje proizvodnje u tranzicijske zemlje koje su blizu evropskom tržištu gdje je radna snaga izrazito jeftine pojačano je nakon što su se evropski industrijalci “zasitili” Kine gdje su u međuvremenu porasle nadnice i postroženi uvjeti rada pa je u skladu sa tim pala profitna stopa. BiH im još uvijek, naravno u smislu dobre zarade, izgleda primamljivo.

Domaći industrijalci, međutim, generalno ne vjeruju puno u “opjevane” birokratske floskule o stvaranju povoljnog ambijenta i rasterećenju privrede, zato što ih realnost negira.

Navode kao dobar primjer kako su prije 5-6 godina kod ulaznog carinjenja jednog kamiona repromaterijala na kome se nalazilo 5-15 modela nekog odjevnog predmeta plaćali za cijeli kamion jednu uslugu špediteru i jednu taksu carinarnici. Onda se neko “pametan” dosjetio da je to malo za državu, pa se sada za svaki model plaća po jedna usluga špediteru i po jedna taksa carinarnici. Kada je privredna komora vidjela kako se radi i ona je “stala u red” pa je počela naplaćivati svoje certifikate po modelu, a ne po isporuci. Za svaki model certifikat košta 50 KM (25 eura) i kada se tome dodaju troškovi odlaska u Sarajevo to je 200 KM (100 eura) nekada i više puta u sedmici.

Poslodavci ističu kako nekada postignu i dobre cijene po modelu, ali im tu zaradu od 3-5 KM (1,5 – 2,5 eura) po modelu pojedu “novi” neplanirani troškovi.

“Sad je na snazi novi propis da taj tuđi repromaterijal koji se nalazi kod tebe na doradi moraš stalno i dodatno evidentirati, pratiti rokove izvoza koji su smanjeni i stalno ih produžavati uz plaćanje novih taksi i troškova špediterima. Posebna priča su cijena garancija banke koju morate platiti da bi uvezli tuđi materijal na doradu. O lokalnim nametima na sve i svašta, fotokopije dokumentacije, ove ili one potvrde da ne govorimo. Sve to strahovito opterećuje ,a ništa ne rasterećuje. Stoga bajkovita priča o povećanju stepena konkurentnosti i stvaranje domaćih brendova u ovakvim uslovima zvuči kao naučna fantastika”, kaže dobro upućeni sagovornik.

Bh tekstilne kompanije rade za mnoge poznate svjetske modne tvrtke,a na web sajtovima modnih kuća modeli šivani u BiH koštaju kao dvije-tri plaće tekstilnog radnika. Prosječna radnička plaća u ovoj branši u FBiH je oko 600 KM (300 eura). Radnici tiho kažu kako njihov rad vrijedi mnogo više, ali pravu cijenu njihovog rada kriju magle globalnog tržišta , komplikovani odnosi kompanija sa stranim partnerima i procedure kojima država prvo štiti sebe ali i slaba radnička organiziranost i niska svijest o radničkim pravima.

Agencija za unapređenje stranih investicija u BiH (FIPA), primjerice, objavila je prošle godine da je pronašla novog investitora za tekstilnu industriju BiH. Radi se o turskom biznismenu Zihni Yildizu (izvozi na tržišta Francuske, Njemačke i Velike Britanije), koji je najavio da da će prvoj fazi zaposliti 250, a u narednim godinama do 850 radnika, te da je spreman uložiti 21 milion KM (10,5 miliona eura) u pogone u našoj zemlji. Interes je pokazala općina Kalesija.

Prema podacima iz Općine Kalesija, turski investitor je registrirao firmu pri nadležnom sudu Tuzlanskog kantona i imenovao je direktora kompanije. Firma nema zaposlenih. Općina je pomogla oko odabira lokacije, obezbjedila četiri hektara zemlje za realizaciju ove investicije, te dala sve potrebne garancije. Do početka realizacije investicije još uvijek nije došlo-odgovorili su nam iz FIPA-e. Oni ističu kako u ovu državnu agenciju direktno investitori zainteresirani da ulažu u tekstilni sektor BiH, gdje dobivaju sve potrebne informacije o trenutno raspoloživim projektima iz ovog sektora, lokacijama za investiranje, zakonskom okviru za strana ulaganja, porezima, raspoloživosti radne snage, te svim ostalim informacijama potrebnim za jednog stranog investitora.

“Strani investitori u BiH dobiju sve potrebne informacije. Međutim, veći je problem kako ih zadržati da ostanu ovdje kako bi investirali. Zavisno od sektora u kojem posluju, strani investitori ističu različite administrativne probleme s kojima se susreću u postupku same registracije firme, preko procedura za dobivanje građevinske dozvole, dozvole za boravak stranih lica u BiH, dobivanja urbanističke saglasnosti, dugotrajnih sudskih procesa vezano za naplatu potraživanja. Neki od investitora su imali problema oko dobivanja dozvole za priključak na električnu energiju, te vodovod i kanalizaciju. Drugi su imali problema oko pronalaska dovoljnog broja kvalificirane radne snage, dugotrajnih procedura za dobivanja PDV broja, parafiskalni nameti itd”, ističu u FIPA-i.

Autor: Al Jazeera Balkans