AUTOR: H.D.
DATUM:
KATEGORIJA: BiH / Vijesti

Pismo državnog sekretara Sjedinjenih Američkih Država Antonyja Blinkena Predsjedništvu Bosne i Hercegovine ne govori previše, i bit će jako široko tumačeno, ali je jasan signal bosanskom političkom faktoru da se ne može vječito skrivati iza snage SAD-a, i čekati rješenje iz Washingtona.

Blinken u pismu naglašava da je potrebno reformisati državni sistem, na bazi presuda Evropskog suda za ljudska prava ali i presuda Ustavnog suda BiH, te da u tom smislu treba pristupiti ograničenim ali “značajnim” ustavnim, izbornim i ekonomskim reformama.

To su poruke koje smo i ranije slušali od Matthewa Palmera i nekih drugih američkih zvaničnika. Međutim postavlja se pitanje da li je sve negativno s obzirom na prevelika očekivanja. Prvo se trebamo podsjetiti na političku stvarnost i trenutak koji živimo.

Ranijih mjeseci u javnosti je stvorena atmosfera, potpuno pogrešna i podstaknuta izjavama određenih političara i analitičara, da će s promjenom američke administracije nastupiti period potpune redefinicije odnosa političke moći u našoj zemlji.

Politički pregovori, a oni na neki način traju već punih desetak godina, čak i prije donošenja presude “Ljubić”, vode se oko odnosa moći prvenstveno unutar Federacije BiH, te izvorno nisu podstaknuti samo interesima iz vana, već prvenstveno željom hrvatskog političkog faktora unutar BiH da sačuva poziciju stečenu u Dejtonu i ranije Washingtonu, koja je oslabljena odlukama visokih predstavnika prije nekih dvadesetak godina.

Također stvario se dojam da su pregovori i ustupci potrebni bosanskom političkom faktoru, a ne suprotno, da se isti vode zbog očuvanja pozicije moći hrvatskog političkog faktora. Slikovito rečeno bosanski politički faktor, iako u vodstvu, okružen je u šesnestercu, i grčevito brani trenutni koliko-toliko povoljan rezultat, iako trenutna snaga HDZ-a stvara drugačiji dojam, u određenoj mjeri nerealan.

Svih ovih godina, uz podršku dobrog dijela evropskih zvaničnika, srpskog i hrvatskog političkog faktora unutar BiH i izvan nje, pregovori se pokušavaju zadržati u okviru promjene samo Izbornog zakona i to u dijelu koji se tiče prvenstveno načina biranja članova Doma naroda Federacije BiH, isključujući mogućnost da oni na bilo koji način dovedu u pitanje poziciju Republike Srpske, ili mijenjaju nešto u odnosima dva entiteta.

Angažman Amerikanaca iz neke real-političke perspektive mogao se očekivati samo u smislu širenja okvira pregovora, te da se principi koje propagira spomenuti blok nekako protegnu i na pitanje svih nivoa zakonodavne i izvršne vlasti u Bosni i Hercegovini. To bi bosanskom političkom faktoru ostavilo manevarski prostor da sve ono što HDZ zahtjeva u Federaciji BiH, makar djelimično, traži u Republici Srpskoj ili na državnom nivou, i time, ako do dogovora ne dođe, ne bude jedini krivac za neuspjeh pregovora.

Nadanja o ukidanju entiteta, kantona, te pravljenje u ovakvom odnosu snaga nekakve utopijske građanske države, zapravo nikad nisu izašla iz okvira emotivnog pogleda na politiku.

Poruka Antonya Blinkena, jer spominje i reforme državnog ustava, daje manevarski prostor bosanskoj strani, jer time otvara mogućnost bosanskom političkom faktoru da predloži realne i pravedne reforme, i ne samo verbalno, koje bi obuhvatile sve nivoe vlasti, a ne samo da odbija ono što predlaže Hrvatska demokratska zajednica.

Dva su principa oko kojih se sve vrti i prelama u bosanskohercegovačkoj krizi, građanski i etnički, ili njihova kombinacija. Kako god da primjenite spomenute principe, ako bi to bilo na čitavom teritoriju BiH, odnosno unutar svih administrativnih jedinica, bez potrebe da ukidate bilo šta, bosanski politički faktor zadržao bi dovoljno političe moći da sačuva državu i svoj subjektivitet, a da ne ugrozi ili trajno isključi druge.

Principi, čiji god, ne moraju biti sami po sebi loši, sve dok se odnose na sve uključene faktore, a ne samo na neke. Jednostran izlazak iz pregovora dok se ne iscrpe sve mogućnosti bio bi ravan političkom samoubistvu, ali isto tako i prihvatanje ultimatuma HDZ-a, koji selektivno primjenjuje principe, gdje i kad mu odgovaraju.

Jedan takav proaktivan pristup mogao bi biti prijedlog uvođenja četvrtog člana Predsjedništva, koji bi stvorio prijeko potreban simbolični balans u smislu predstavljanja države. Također uvođenje proporcionalnosti (a ne pariteta) u Vijeću ministara, baš kao što ona postoji i u vladama entiteta ili proširivanje nadležnosti Vijeća naroda RS-a. Sasvim je normalno čuti Milorada Dodika da predlaže da predsjednik RS-a bude ujedno i član predsjedništva BiH, međutim, čuti bilo kakav prijedlog stranaka iz Sarajeva, je ravno čudu. Vječito čekanje i odbijanje prijedloga.

Američka administracija nesumnjivo ima simpatije prema bosanskom političkom faktoru, ali one nisu bezgranične, te u tom smislu nije dovoljno govoriti o “razbijanju okova”, već je potrebno nuditi i predlagati pravedna rješenja, koliko god se činila neprovodiva, koja ti daju za pravo da nešto odbiješ, ne zato što si u trenutku u povoljnijoj poziciji nego zato što je druga ili treća strana potpuno nerealna u svojim zahtjevima.

Upravo je insistiranje Amerikanaca, a čemu je dodatna potvrda i poruka državnog sekretara, da se pregovori vode unutar institucija, da uključe Centralnu izbornu komisiju, opozicione partije i da se ne baziraju samo na Izbornom zakonu smanjilo pritisak srpsko-hrvatskog bloka, koji nesumnjivo nastupa zajednički. U toj perspektivi prijeko je potreban zaokret u pristupu bosanskog političkog faktora, predlagati rješenja, a ne samo odbijati.