Kako je 1,8 miliona bh. muslimana postalo manje vrijedno od cuka i maca: Ko je tu diskriminisan?

Oslanjajući se na poštovanje ljudskog dostojanstva, slobode i jednakosti. Posvećeni miru, pravdi, toleranciji i pomirenju. Ubijeđeni da demokratski organi vlasti i pravične procedure najbolje stvaraju miroljubive odnose unutar pluralističkog društva. U želji da podstaknu opšte blagostanje i ekonomski razvoj kroz zaštitu privatnog vlasništva i unapređenje tržišne privrede.

Vođeni ciljevima i načelima Povelje Ujedinjenih naroda. Opredijeljeni za suverenitet, teritorijalni integritet i političku nezavisnost Bosne i Hercegovine u skladu sa međunarodnim pravom. Odlučni da osiguraju puno poštovanje međunarodnog humanitarnog prava. Inspirisani Univerzalnom Deklaracijom o ljudskim pravima, Međunarodnim paktovima o građanskim i političkim pravima, odnosno o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, i Deklaracijom o pravima lica koja pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičkim manjinama, kao i drugim instrumentima ljudskih prava.

Većina vjerovatno prepoznaje da je citirani tekst Preambula Ustava Bosne i Hercegovine. Nažalost, u Bosni i Hercegovini većina već više od decenije ne prepoznaje da se diskriminiše najveća vjerska zajednica u Bosni i Hercegovini.

Voljom političkog establišmenta unutar Bosne i Hercegovine i po Ustavu i po raznim deklaracijama, poveljama i konvencijama vjerska zajednica muslimana u Bosni i Hercegovini, sa 1.790.454 pripadnika jedina je ostala bez regulisanja svog statusnog pitanja.

Bosna i Hercegovina je kao država sa Svetom stolicom potpisala Temeljni ugovor 2006. godine. Godinu dana poslije potpisan je ugovor države Bosne i Hercegovine i Srpske pravoslavne crkve.

Dakle, deceniju poslije rata država je potpisala ugovore s dvije vjerske zajednice. U Predsjedništvu BiH koje je moralo odobriti ovo potpisivanje tada su sjedili Bošnjak Sulejman Tihić, Srbin Mirko Šarović i Hrvat Ivo Miro Jović, koji je 19. aprila 2006. godine i potpisao ugovor.

Godinu poslije potpisan je ugovor i sa SPC, a u Predsjedništvu BiH tada su bili Haris Silajdžić, Željko Komšić i Nebojša Radmanović.

Islamska zajednica Bosne i Hercegovine kreće u pripremu ugovora s državom 2008. godine. Inicijativu za potpisivanje ugovora Predsjedništvu BiH dostavili su 2009. godine. Ugovor koji su usaglaslili predstavnici Vijeća ministara i Islamske zajednice BiH 2015. usvojila je državna vlada.

I priča je tu stala. Ugovor dostavljen Predsjedništvu na dnevnom redu našao se aprila 2018. godine, ali su Dragan Čović i Mladen Ivanić odlučili da ga iz njima poznatih razloga skinu s dnevnog reda.

Od tada do danas nikada više se nije našao na sjednici Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Dakle, država Bosna i Hercegovina i njene vlasti već skoro šest godina sistematski provode diskriminaciju, kršeći Ustav, ali i međunarodne dokumente koji garantuju ljudska prava. Tako su 1.790.454. muslimana u Bosni i Hercegovini i Islamska zajednica ostali bez riješenog statusa u državi u kojoj su najmnogobrojniji.

U tekstu “Bošnjaci kao balkanski Kurdi: Je li problem u Bogu kojem se mole?” napisao sam “Vrijeme je da se jasno i bez dvoumljenja pokaže odlučnost za opstanak u Bosni i Hercegovini, bez obzira što mnogima smetaju zbog onog što jesu i Boga kojem se mole!”.

I zaista, opstanak Bošnjaka, uglavnom muslimana nesumnjivo ovisi o njihovoj odlučnosti da opstanu i podignu glavu tamo gdje vjekovima postoje.

U tom kontekstu podjednako su zakazali i Islamska zajednica i bošnjačka politika. Islamska zajednica decenijama unazad institucionalno je vukla poteze koji su određivali bošnjačke političke predstavnike. Osim ostvarivanja interesa pojedinaca zauzvrat nisu dobili ništa.

Istovremeno ta bošnjačka politika i njeni najviši predstavnici osim prvosafovskog slikanja za blagdane i isticanja svoje vjerske pripadnosti u predizbornim utrkama ničim nisu pokazali da im je ostanak muslimana Bošnjaka u prvom planu.

Jer kako objasniti da se samo jednom prijedlog Ugovora države i IZ našao na sjednici Predsjedništva BiH, a konstantno su u tom Predsjedništvu bošnjački predstavnici koje u ključnim trenucima ‘pogura’ Islamska zajednica.

Istovremeno u političkom prostoru bosanskohercegovačkog društva trguje se svim i svačim. Svima je jasno da u toj trgovini bošnjačkoj politici nikada u prvi plan nije izašao ugovor IZ u BiH sa državom.

Ali, to je jedan dio problema. Drugi dio je, kako su to često primjećivali islamski učenjaci u BiH zapravo sam islam. Jer, onima koji su u politici a pripadaju srpskoj, odnosno katoličkoj vjerskoj zajednici odgovarao bi ugovor sa IZ BiH koji bi oni skrojili i u kojem bi oni islam “prilagodili” sebi.

Ivaniću je smetalo obrezivanje, a šta Čoviću, Dodiku i sličnima smeta samo možemo pretpostaviti.

Godinama Čović priča o ugroženosti Hrvata, a Dodik o “apokaliptičnom” životu Srba u Federaciji. Niko i nikada u bošnjačko muslimanskom političkom korpusu nije se sjetio odgovoriti im i povući pitanje ugovora sa IZ.

Ni međunarodni faktor nije previše potresen što je skoro 1,8 miliona ljudi u Bosni i Hercegovini diskriminisano tačno po onim pravima koje je definisala ta međunarodna zajednica.

Dakle, sublimirano, muslimani u Bosni i Hercegovini još dugo će biti kolateralna šteta mješavine unutrašnjih i stranih interesa u Bosni i Hercegovini.

Nije izmišljanje tople vode reći da je država Bosna i Hercegovina država paradoksa. A nije li paradoks da su oni kojih ima najviše diskriminirani od onih kojih ima manje.

Tako će po svemu sudeći još dugo ostati, vjerovatno do rađanja nekog novog vremena i definisanja nekih novih političkih tokova u Bosni i Hercegovini.

A i dalje ćemo svjedočiti nicanju desetina organizacija i udruženja za zaštitu cuka, maca, LGBTQ i čega sve ne, a sve na budžetu Bosne i Hercegovine i stranih ambasada.

I onda je sasvim opravdano pitanje jesu li bosanskohercegovački muslimani u problemu zbog vjere kojoj pripadaju i Boga kojem se mole?!

Samo bi se svi trebali zapitati šta ako muslimani odluče provesti onu “kad zulum postane pravilo, borba za pravdu postane obaveza!” piše Patria.