Kako je Dejan iz Zenice došao do arhive reisa Čauševića?

Protekle sedmice 33-godišnji Zeničanin Dejan Spaić je fondu arhiva Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu poklonio ili, kako on to lijepo kaže, vratio ličnu arhivu reisu-l-uleme Mehmeda Džemaludina Čauševića.

Za direktora GHB biblioteke mr. Osmana Lavića to je prvorazredni kulturni i historijski događaj i on podsjeća na to da je reis Čaušević (1870., Arapuša – 1938., Sarajevo) imao veoma značajnu ulogu u vjerskom i društvenom životu muslimana na području Kraljevine Jugoslavije 30-ih godina XX stoljeća.

“Bio je nesporni duhovni vođa bosanskohercegovačkih muslimana, pokretač i sudionik njihovih brojnih akcija. O njemu su napisane studije i njegov životni put osvijetljen je iz različitih aspekata. Međutim, ova originalna arhiva je ostala skoro jedno stoljeće nedostupna našoj naučnoj javnosti”, rekao nam je mr. Lavić.

Jasno je, kada se dođe u posjed ovolikog broja originalnih dokumenata koji do sada nisu bili predmetom istraživanja i valorizovanja, posebno tako markantne ličnosti kakav je bio reis Čaušević, tek će nastavak ove priče biti zanimljiv.

Čim sam vidio o čemu se radi

“Slijedi stručna arhivistička obrada građe, međutim, i letimičnim uvidom u nju prilikom primopredaje zapazili smo da je najveći dio na bosanskom jeziku i odnosi se na komunikaciju reisa Čauševića s različitim nivoima vlasti u Kraljevini SHS i Kraljevini Jugoslaviji, od njegovog povratka sa studija iz Istanbula do telegrama sućuti njegovoj porodici, a koji je, povodom reisove smrti, uputio tadašnji predsjednik vlade Milan Stojadinović”, objasnio nam je mr. Lavić.

Dragocjenim štivom će se u narednom periodu najviše baviti stručni saradnik Biblioteke, hafiz Haso Popara, vrstan znalac arapskog i staroosmanskog.

Kako je Spaić došao do ove dokumentacije?

“Moj prijatelj, kolekcionar kao i ja, s kojim sam nekoliko puta otkupljivao određenu građu koju bismo nas dva potom poklanjali, zovnuo me je da pogledam nešto što je njemu ponuđeno na otkup. Čim sam vidio o čemu se radi, nisam se ni tren dvoumio: ovo mora postati dio fonda Gazi Husrev-begove biblioteke, gdje će biti najbolje čuvano i gdje će biti najviše korišteno. Kakve koristi od blaga u mračnim ormarima, na skrovitim policama! Prvo mi je bio ponuđen otkup dijela arhive, ali pomisao da će ostatak završiti ko zna gdje, te da se na jednom mjestu neće možda više nikad naći jedinstveno arhivsko blago, ponukala me je da se zainteresujem i za taj dio arhive koja je godinama stajala u domu reisovog sina dr. Halida Čauševića. Nakon njegove smrti stan je bio opljačkan, arhiva nestala i činilo se da je izgubljena za sva vremena”, govori Dejan Spaić, koji je u redakciju Oslobođenja donio ogromnu kartonsku kutiju, istresavši njen sadržaj na dugački sto. Na svakom od tih dokumenata zapazili smo tekst, otisnut žigom, a koji svjedoči o zadužbini Dejana V. Spaića za Gazi Husrev-begovu biblioteku pred dušu rahmetli Šefket efendije Kurta, muftije tuzlanskog, godina 1439/2018:

“Sve će proći, svako od nas koji danas živi, i moji roditelji i ja, i oni koji sada rade u Gazijinoj biblioteci, i studenti koji se služe njenim blagom za sto godina nećemo biti među živima, ali ko god tada bude koristio biblioteku i ove dokumente, znat će za moju poruku da ef. Kurt, koji je u najtežim vremenima svoju glavu založio da zaštiti čovjeka, treba da bude uzor sve dok postoji ijedan čovjek na ovome svijetu”, kazuje Spaić.

”Posuđivanje” kulturnog blaga

Teško je predstaviti sadržaj ove lične arhive, sastavljene od oko 1.000 dokumenata: tu je građa iz vremena dok Čaušević nije bio reis, pa sve do njegove smrti i još kasnije; tu su dopisi koje je dobivao iz svih dijelova svijeta, od zvaničnika i privatnih lica, i od krunisanih glava (čak i od Šejh-ul-uleme iz Carigrada); pa zvanični dopisi brojnih institucija, iz kojih je jasno da mnoga, prije sto godina aktuelna pitanja, i danas pobuđuju veliku pažnju; tu su pisma koja su omiljenom reisu upućivali tzv. obični ljudi kada bi se posvađali s ženom ili s puncem na primjer, tu su pisma poznatih i nepoznatih koji su željeli s reisom razmijeniti mišljenje o nekim gorućim temama, ili filozofskim pitanjima koja odvajkada more svakog čovjeka; tu su pisma članova njegove porodice…

Zanimljiv dopis se tiče “posuđivanja” kulturnog blaga iz BiH, a nosi datum 30. novembar 1917. godine. Predstojnik odjeljenja Zemaljske vlade piše reisu-l-ulemi, mulli od Stambola itd: “Vaša presvijetlost je u fočanskom kotaru sakupila mnogo turskih i arapskih rukopisa, koji su dijelom istorijske i dijelom umjetničke vrijednosti. Te rukopise je Vaša presvijetlost poslala na ratnu izložbu u Beču. Kad se ti rukopisi sa izložbe vrate, umoljava Zemaljska vlada za dozvolu da po svojim stručnim organima te rukopise može pregledati.” No, kako se radi o ratnoj godini, napominje Spaić, bilo bi sigurno interesantno istražiti da li su ove knjige i rukopisi ikada više vraćeni u BiH.

Tu je dokument Kraljevine SHS, u kojem se današnja Makedonija naziva Južnom Srbijom, što je, ističe Spaić, interesantno i zbog aktuelnog spora oko imena Makedonije između Republike Makedonije i Republike Grčke. Inače, glavni zahtjev Grčke za uspostavljanje normalnih diplomatskih odnosa prema novoj državi SHS je i u vrijeme nakon Prvog svjetskog rata bio prestanak bilo kakvog spominjanja Makedonije, odnosno korištenja imena Makedonije od SHS. Još jedan dopis posvećen tzv. makedonskom pitanju dio je ove arhive.

Tu je pismo reisu iz Konzulata Republike Turske, godina 1928, na osmanskom jeziku. Vrlo zanimljivo ako se ima u vidu to da je tada već uveliko živa Ataturkova Turska.

Jedan dokument Zemaljske vlade nosi datum 4. mart 1914. godine, svega 3,5 mjeseci prije Sarajevskog atentata i njime je reis obaviješten da mu je “car i kralj previšnjim rješenjem najmilostivije dozvolio da može primiti od halife mu dodijeljeni naslov munle od Meke i Medine” i da može nositi s tim duhovnim dostojanstvom skopčanu svečanu odoru, odnosno džube.

Međutim, upozorava Spaić, u više dopisa iz arhive Zemaljske vlade i Ministarstva rata, tokom tih ratnih godina reisova titula glasi “Monla von Konstantinopel”. To je stoga što je bh. reis imao obje titule. A iz Konstatinopolja je, inače, reisu stiglo pismo neposredno iza Prvog svjetskog rata, prije promjene imena grada u Istanbul, pa je i ono dio arhive. Tu je i pismo iz 1934. godine, iz – Istanbula (ne više Konstantinopolja ili Konstantinije), osmanskog imena za grad na Bosforu.

Do 1923. godine, do proglašenja Turske Republike, pisma su stizala otud, uz izuzetke, na divani pismu, na osmanskom turskom, nakon čega se pojavljuje turska latinica koju je uveo Kemal-paša, tako da je korespondencija ne samo potvrda dinamičnog života kojeg je vodio Čaušević, učestvujući u svim ondašnjim gorućim raspravama, nego i dokaz koliko je mnogo znamenitih ljudi, posebno iz islamskog svijeta, željelo razgovarati s ovim čovjekom.

Nama je, svakako, najinteresantniji dio dokumentacije koji se odnosi na unutarnja pitanja u tadašnjoj državi, i danas itekako aktuelna. Kao što je, recimo, akademska rasprava reisa Čauševića s Ministarstvom vjera iz Beograda u vezi s proslavljanjem svetkovine Svetog Save u školama Kraljevine Jugoslavije.

Reis tim povodom kaže da muslimani ne mogu poštovati ovog sveca na način kako se to proslavlja u Pravoslavnoj i u Katoličkoj crkvi, te on moli Ministarstvo vjera da se muslimanska djeca izuzmu iz tih proslava.

Pronalazimo u arhivi i dopis upućen Predsjedništvu Ulema medžlisa za BiH, u kome Banska uprava Drinske banovine, osvrćući se na reisov dopis od 20. januara 1930. godine, “ima čast obavijestiti da se ova uprava na dan održavanja svečanosti praznika Svetog Save, striktno pridržava naređenja Ministarstva prosvjete od 28. decembra 1928. godine, a koje jasno pokazuje da se vjerski obred ima i vremenski i prostorno lučiti od školske proslave, koja se obavlja u formi svečane akademije bez ikakovih vjerskih primjesa…” Eto, 88 godina kasnije, a u odnosu na današnje stanje, ovo izgleda vrlo napredno!

Jedan dopis Zemaljske vlade svjedoči da reis negoduje “zbog davanja slanine muslimanskim vojnicima”, a u nekoliko dopisa je riječ o odjeći muslimanskih vojnika. Tako, u prepisu Ministarstva vjera Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca (2. juli 1919) se govori o nošenju suncobrana strehe na oficirskoj kapi, pa, ako se to neće protiviti propisima vjere, iz Ministarstva pitaju reisa da li mogu narediti, a u svrhu jednoobraznosti vojske, da i muslimani nose kapu s malom strehom?

“Kako prosti vojnici nose šajkače bez strehe, dok streha daje i čast oficira, Ministarstvu je poznato da u ruskoj vojsci muslimani nose ove strehe po odobrenju njihovog poglavice, što je i slučaj u bugarskoj vojsci gdje i vojnici i oficiri nose strehe. I turska vojska nosi kape sa strehom, tzv. kabalake ili enverije, svakako, po odobrenju Šejh-ul-islama…”

Džemaludin Čaušević je postao reis 1913. godine i bio je to sve do aprila 1930. Sam je zatražio razrješenje nekoliko mjeseci nakon uspostavljanja Šestojanuarske diktature, protestujući zbog novonastale situacije u kojoj je IZ izgubio neovisnost. Jednako kao što je još ranije dao ostavku na mjestu profesora Visoke sudačke škole, nezadovoljan izborom direktora (Osman Nuri Hadžić), što je smatrao uvredom za ulemu, ni kao reis nije htio biti ničija marioneta.

(Sljedeće subote: Radosna vijest o podizanju džamije u našoj slavnoj prijestonici)

Oslobođenje