f0c783c65be666a36b7694eb21794b3d
AUTOR: H.D.
DATUM:
KATEGORIJA: BiH / Vijesti
Kurbani 2021

Ibro Zahirović čovjek je koji je kamerom bilježio dešavanja u opkoljenoj Srebrenici i njen pad pod kontrolom Vojske Republike Srpske.

Rođen je u Bratuncu, a srednju školu završio je u Bijeljini, smjer Radio-TV mehaničar.

Priča kako mu je otac, koji je radio u Njemačkoj, donosio dijelove i alat za elektroniku te da je zavolio taj zanat i time se bavi cijeli svoj život.

– Kada sam se prvi put susreo sa videokamerom, bio sam oduševljen. Počeo sam snimati neke događaje još prije agresije na našu zemlju. U to vrijeme već sam radio u svome radio-TV servisu u Konjević Polju sve do 15. aprila 1992. godine. Imao sam priliku da odem i napustim svoje rodno mjesto jer je moj otac došao iz Njemačke za Bajram u aprilu 1992. godine, da ženu i djecu vodi u Njemačku. Ja sam se oženio uoči Nove godine 1992. i moja supruga nije imala pasoš, tako da smo supruga i ja ostali kod kuće, a svi moji su otišli za Njemačku – priča Ibro.

Kaže da je odmah sa početka rata nestalo struje te da je vrlo brzo ispraznio akumulatore pomoću kojih je slušao vijesti na radiju, pa je počeo razmišljati kako napuniti akumulator auta.

– Onda sam došao na ideju da na obližnjoj rijeci napravim mini centralu koja bi pogonila alternator auta i tako sam počeo puniti akumulatore i druge baterije. Napunio sam i bateriju videokamere i počeo snimati neke događaje u Hrnčićima i Konjević Polju jer niko drugi to tad nije radio, a ja sam mislio da nešto zabilježim kako bi kasnije mogli vidjeti oni koji nisu bili tu, šta se dešavalo. Tako sam snimio džamiju u Konjević Polju dan nakon granatiranja. Snimio sam i Philippea Morillona kada je prvi put došao u Podrinje, odnosno u Konjević Polje – navodi Ibro.

Nakon okupacije Cerske i Konjević Polja, sa suprugom je otišao u Srebrenicu, pa se i tamo počeo snalaziti za kasete i bateriju da bi nastavio snimati i dalje.

– U Srebrenici je već postojalo mnogo mini centrala koje su proizvodile struju, pa su mi neki ljudi izlazili ususret kako bih napunio bateriju za moju videokameru. Nakon što je Srebrenica postala zaštićena zona UN-a, mi smo mislili da je za nas rat završen jer je to bila demilitarizovana zona. Mnogo naroda je bilo na malom prostoru, pa su onda počela i razna sportska i kulturno-umjetnička natjecanja. Radila je i škola, a moja supruga je radila kao učiteljica. Tad je osnovano i Kulturno-umjetničko društvo – kaže Zahirović.

U međuvremenu je, ističe, počeo raditi kao radioamater u radio klubu T91ESR.

– Moje kolege i ja smo radili na pokidanim vezama i prenosili poruke. Imali smo veze širom bivše Jugoslavije, ali i sa većinom država iz Evrope. Radioamateri su u to vrijeme radili u veoma teškim uvjetima i bili jedina veza sa ostatkom svijeta. Moram napomenuti da smo imali dobru saradnju sa radioamaterima iz Srbije, pogotovo iz Užica, Valjeva i Beograda. Radilo se pretežno noću zbog boljeg signala i mnogo naroda je dolazilo na razgovor da bi se čuli sa svojom rodbinom rasutom po svijetu. Nastavio sam snimati razne događaje, opet sve na svoju ruku, kada sam bio u prilici. Ponekad je to radila i moja supruga Suvada Zahirović koja mi je bila jedina podrška – priča Ibro za Memorijalni centar Potočari.

Kaže da su ga često molili iz inostranstva putem radioveza da snima članove porodice koji su ostali u Srebrenici, te da je te snimke pokušavao poslati putem UNPROFOR-a, nekada je uspijevao, nekada i ne.

– A onda je došao 10. juli 1995. godine. Taj dan snimam narod koji je već u pokretu. Znao sam da je pitanje momenta kada ću morati krenuti iz Srebrenice pa sam se počeo pripremati. Kasete kojih se bilo nakupilo, oko desetak velikih VHS, rasklopio sam jednu po jednu i traku premotavao ručno na jedan kolut iz kasete. U tom momentu bila mi je bitna traka, a ne plastika i da mi bude lakše ponijeti. Dobio sam tako oko 10 kolutova sa trakom koje sam složio jedan na drugi, a zatim stavio u najlonsku kesu i dobro zalijepio selotejpom da ne bi voda mogla oštetiti traku. Izgledalo je to kao jedna veća konzerva. Jedanaestog jula 1995. godine sve je bilo spremno i ja sam odlučio da idem šumom prema Tuzli, a moja supruga i dijete, koje je imalo devet mjeseci, ići će u Potočare u bazu UNPROFOR-a. Taj dan sam, kamerom koju sam ponio sa sobom, napravio historijski snimak koji je kasnije obišao svijet. To su ujedno bili i moji posljednji momenti boravka u Srebrenici – sjeća se Ibro, te nastavlja:

– Krenuo sam i ja sa puncem i rođakom prema Buljimu i ubrzo smo stigli kolonu ljudi. Uključio sam ponovo kameru i snimao kolonu u momentu kada su se čuli avioni NATO-a. Tada mi je baterija već bila pri kraju. Nosio sam i dalje kameru, ali mi je vrlo brzo postala teška, pa sam razmišljao da izvadim malu kasetu, a kameru da razbijem. Kasnije sam pokušao izvaditi kasetu, ali nisam uspio jer je baterija bila skroz prazna pa sam nastavio nositi kameru. Mrak je već bio pao i u tom mraku nađem mog kolegu radioamatera Nedžada Omerovića i njemu pričam da hoću da razbijem kameru, ne mogu je nositi, ali mi je žao kasete. Kaže on meni: ”Nemoj je razbijati, daj je meni, kod mene je prazan rusak, ja ću je ponijeti”. Dao sam mu kameru jer sam mislio da ćemo zajedno ići dalje. Međutim, veoma brzo sam ga u mraku i gužvi izgubio. Nedžad je došao sedmi dan na slobodnu teritoriju i prenio moju kameru, dok sam ja lutao 36 dana i na kraju sa grupom ljudi iz Žepe prešao na slobodnu teritoriju u Kladanj, 16. augusta 1995. godine – navodi Zahirović.

Kasnije je, kaže, kupio nove kasete.

– Rasklopio sam i ponovo namontirao traku koju sam donio iz Srebrenice u velike VHS kasete i počeo ih koristiti. Mnogi moji snimci su korišteni na suđenjima u Hagu, a sada će biti digitalizovani i sačuvani zauvijek da buduće generacije mogu vidjeti bar dio dešavanja u Podrinju u periodu od 1992. do 1995. godine – zaključuje Ibro Zahirović.