Kako je Zemunski klan oteo Kineza i zbog toga gorko zažalio

Dovezli su ga do kuće na obodu uzavrelog Beograda, vezali ga i čekali da stigne nekoliko miliona eura otkupa.

Nekoliko dana su se zabavljali mrcvareći Šena, vjerujući da će ubrati laku lovu, kao što su to učinili sa Miroslavom Miškovićem, Milijom Babovićem i još nekoliko krupnih zvjerki koje su tih dana lovili po Beogradu.

Dok je to pričao, Šen se sve vrijeme osmjehivao, kao kada su se upoznavali u njegovoj skromnoj kancelariji, u šarenilu kineske jeftine robe koju su kupovali Srbi, kako ne bi hodali goli i bosi, navodi se u tekstu lista “Nedeljnik”.

Promjene su stigle, Beograd je kipio od nade i energije, ali obećane milijarde dolara su kasnile, tako da je građanstvo omamljeno demokratijom, hipnotisano obilazilo tijesne kioske u Bloku 70, hodajući kao kroz lavirint bez izlaza, cjenkajući se uzalud sa kineskim prodavcima koji su kuckali po digitronu, mahom masnim prstima od slatkaste hrane na tezgama, spremane na tradicionalni istočnjački način.

Šena su pokupili “zemunci”, shvatajući da on zapravo koordinira poslovima uvoza na stotine kontejnera koji su iskrcavani sa brodova na terminale riječke luke, a potom je roba transportovana kopnom u Srbiju, gdje su je čekali i preuzimali kineski trgovci, otvarajući centre širom zemlje.

Mahom su to bile napuštene kuće duhova bivših Robnih kuća Beograd, socijalističkog trgovačkog lanca gdje su se nekada mogle kupovati veš-mašine, kolor-televizori, bunde i albumi Bijelog dugmeta, Mileta Kitića, Novice Negovanovića…

Ono što “zemunci” nisu nikako mogli da znaju, to je da su ulovili isuviše krupnu zvjerku za njihove krvave ruke.

Naime, Šenov bliski prijatelj iz detinjstva je visoki funkcioner KP Kine. Bilo je dovoljno okrenuti nekoliko telefona da bi se pokrenula čitava mašinerija moćnog istočnog carstva kojim upravljaju dinastije, bez obzira na ideologije.

Imperija je poslala svoje agente u Beograd i “zemunci” su se, igrajući se do tada sa sitnim igračima postavljenim da upravljaju Srbijom, prvi put suočili sa strašnom moći zbog koje je Sretko Kalinić poželio da napravi gulaš od samoga sebe.
Odvezali su Šena, počeli da ga češljaju, previjaju rane, a zatim su ga vratili kući, u jedan od luksuznih beogradskih apartmana u kojem je živio.

Razumije se da sam odmah raspalio ispovijest Šena u “Politici” preko cijele strane, očekujući da će do tada skrivana otmica i konci koji sežu od centrale azijskog monolitnog crvenog kraljevstva kojem je granica nebo, do novobeogradskog Bloka 70, gdje su prodavane jeftine perjane jakne, duksevi, pantalone i novogodišnji ukrasi kojima su se kitile tranzicione lutke koje tek vjeruju da dišu, izazvati veliku buru, polemike, analize…
Ali je sve prošlo interesantno nezapaženo! Političke elite su se grejale na zapadnom suncu, licitirajući sa datumima ulaska u EU, dok su podanici u neuglednim garderobama, ispred ogledala, isprobavali odjeću iz dalekih kineskih provincija, nesvjesni kako ulaze u zmajevo gnjezdo.

– Sjetio sam se, poslije toliko vremena, Šenovog osmjeha kada su mediji uoči Uskrsa, tek ovlaš, propratili dolazak delegacije CKKP Kine u Beograd i otkrivanje spomenika Konfučiju na mjestu gdje je američki bombarder B-2, bez znanja ostalih članica NATO-a uzletio sa teritorije SAD, letio preko Atlantika gdje mu je tankovano gorivo, a potom izručio rakete na zgradu kineske ambasade u Beogradu – navodi autor teksta.

Autor: Nedeljnik