Screenshot 1 139
AUTOR: H.D.
DATUM:
KATEGORIJA: Lifestyle / Zabava

Mali mi radi za Wolt, mala mi radi za Glovo)… Ovo u zadnje vrijeme često čujem, a ljude na biciklama i motorinima s plavim i žutim kutijama na leđima više ne možeš izbjeći jer su se raširili po gradovima kao nekad tigrasti komarci šta su onomad stigli iz Italije.

Poput tih nametnika, preko granice nam je stiglo sve i svašta. Sjećam se tih prvih dostavljača s kutijama na skuterima kako se probijaju među autima, a sve ih je više. Stalno strepim da će kutijom zakačiti neki retrovizor, a onda će se po cesti rasuti pizze i hambugeri. Sada su počeli zujati biciklama po trotoaru, brzina kojom voze s tim teretom na leđima je nevjerojatna.

– To trče zbog bonusa – pojašnjava mi prijateljica nekidan.

– Misliš na plaću?

– E.

– Pa je li im ta lova čemu?

– A ne znan, uz taj bonus ne ispadne loše, recimo, za studenta. Ionako im se zbog korone više ništa ni ne nudi osim ovih dostavnih poslova. A s tim mobitelima i aplikacijama, srića, znaju vladat. Isplatija im se i engleski. Govorili smo da će nan školovana dijeca u ovome turističkome kapitalizmu radit kao konobari, a evo su dobili još jednu branšu. Ko je mogao sanjati da će bit ovoliko dostavljača. Tim njihovim firmama pala je sjekira u med…

NIŽA I VIŠA KASTA

A te njihove gazde su im s druge strane mobitelske veze, nemaju ništa osim nekakve algoritme za spajanje kupca, prodavača i dostavljača, to su valjda ti famozni startupovi. Slično Uberima i Boltovima, govore mi.

Nama korisnicima je to jupi jeeea, a ovi šta rade podsjećaju na one šta tegle rikše po Indiji. I to bosi. Moderni konji sa zapregama.

Viša kasta su oni koji doma heklaju sa slušalicama na ušima pred laptopima i primaju narudžbe. Njihov savršeni engleski pomaže im da postanu zaposlenici i prekomorskih zemalja. Tako mi je jedan kolega pričao da mu mali radi za kanadsko tržište pa ga, zbog vremenske razlike, dopada noćni posao. I što je najluđe, zaprijetili su mu u firmi kako u razgovoru s klijentima ne smije odati odakle je, jer neki zapadnjaci imaju visoku svijest o izrabljivanju radne snage pa su skloni bojkotu firmi. Kako dirljivo. Znate onu priču o tekstilu koji proizvodi mali Pakistanac za dolar. E ovo je slična priča, samo što su ta izrabljena djeca sada naša. Sreća da se snalaze po Londonu i Torontu dok se ispričavaju razmaženom kupcu jer u dostavi nije bilo kečapa.

– Nerviraju me dok jure na biciklama po trotoaru, ovdi kraj nas je škola, jedan dan će ubit neko dijete. Vidit ćeš da neće dugo proć da ćemo čut da je neki voltovac razbija sebe i pješaka. Eno ti čitaj šta je u Italiji – uputi me prijatelj nekidan.
BLIM, BLIM, BLIM…

I stvarno, stigla je vijest da je sud u Milanu odrezao kaznu od 733 miliona eura takvim gigantima za dostavu hrane i naredio im da svojih oko 60.000 dostavljača prime u stalni radni odnos na neodređeno! Napokon su negdje shvatili da ti robovi ginu na poslu bez ikakvih prava. Bezglavo trče za zaradom jer ih na to tjera taj algoritam, a nemaju pravo na bolovanje niti na ijedno drugo civilizacijsko pravo.

(Silvana Uznić za Slobodnu Dalmaciju)