Kako su nastale automobilske sirene

Većina vozača je zahvalna na postojanju trube u automobilu – jer kako bi na drugi način mogli popratiti sočne psovke upućene drugim sučesnicima u saobraćaju. Neki ljudi jednostavno ne znaju voziti i to im treba glasno staviti do znanja.

Međutim, sistem upozoravanja u automobilima je star preko stotinu godina i nije prvobitno zamišljen kao što se koristi danas. Nakon što su se prvi automobili uključili u saobraćaj, ljudi su uvidjeli da bi bilo zgodno da postoji neki sistem upozorenja koji bi upozoravao učesnike u saobraćaju na nadolazeće vozilo. Britanska Vlada je ubrzo našla rješenje.

Godine 1865. u Ujedinjenom Kraljevstvu izglasan je zakon u kojem sva motorna vozila „moraju biti praćena pješakom koji nosi zastavu tokom dana, odnosno lampu po noći“. Nova regulacija se zvala „Zakon lokomotive“ i „Zakon crvene zastave“.

Problem ovog rješenja je očit. Zašto bi se uopšte vozili automobilom ako neko ispred nas treba ići pješke? Doduše, to je u ono vrijeme imalo možda i nekog smisla – prva kazna za prebrzu vožnju uručena je vozaču tako što ga je policajac presreo biciklom! No, zamislite danas da putujete automobilom na posao dok neko ispred vas šeta i maše sa crvenom zastavom.

No, ubrzo su zakonodavci počeli tražiti novo rješenje. U Massachusettsu zakonodavac je predložio da svi automobili budu opremljeni zvonom koje bi zvonilo svaki put kada točak napravi jedan okret. Još luđa ideja je bila da vozač ispaljuje vatromet ispred sebe da upozori ostale na svoje kretanje.

S vremenom su automobili dobili razne opcije za signalizaciju koje su vozači koristili i da upozore ostale, ali i da ih pitaju ko im je dao vozačku dozvolu. Međutim, tako su automobili dobili zvona, zviždaljke, ručne trube (poput onih na hipsterskim biciklima) što je u suštini bilo tiše i manje zastrašujuće od današnjih sirena.

S vremenom su automobili postajali sve brži, pa su proizvođači automobila u periodu 1910 i 1920-ih često na vozila stavljali sirene sa više tonova u svoje automobile. No, ubrzo su proizvođači shvatili da bi širok spektar zvukova trebalo zamijeniti standardom. Tako su se ubrzo proizvođači automobila usaglasili da se koriste električne trube sa jednim tonom koji je bio najčešće Es ili C. Šezdesetih godina se shvatilo da se zvuk sirene sa dva tona bolje „probija“ kroz saobraćajnu buku, tako da su se tonovi povisili na Fis i Ais.

Danas su trube jako glasne i puno se koriste: iako su svoj put počele isključivo kao sigurnosna inovacija, danas se koriste za pozdravljanje, ljutnju, svatovske povorke, izraze sreće, izraze ljutnje, uglavnom za sva moguća emotivna stanja.

Idući put kada potrubite onom ko vam oduzme prednost, sjetite se da bi ste ga u davnoj prošlosti eventualno mogli gađati zastavom ili vatrenim kuglicama.