“Kao da sam pao s Marsa”: Zeničanin nasmijao region iskrenom ispovijesti s aerodroma – od kroasana od 5 KM do “potjere” za gejtom

Svako ko je barem jednom letio s nekog od domaćih ili regionalnih aerodroma zna da taj proces, uprkos modernizaciji i olakšicama, nerijetko prate stres, zbunjenost i prepoznatljivi “aerodromski apsurdi”.

Upravo o tome je na društvenim mrežama progovorio Zeničanin Hrustić Sefedin-Hugo, čiji je status sa Međunarodnog aerodroma Sarajevo u kratkom roku postao pravi hit zbog nevjerovatne iskrenosti i humora s kojim se može poistovjetiti većina “običnog svijeta”.

Sefedin na samom početku priznaje da mu aerodromi nisu prirodno okruženje. Dok u rodnoj Zenici sve funkcioniše po automatizmu, dolazak među terminale donosi osjećaj potpune izgubljenosti.

“Ja vam nisam baš čest gost na aerodromima. Ovih nekoliko letova što sam imao u životu… svaki put ista priča. Ista trauma. Isto lutanje. Isti osjećaj da sam nekako zalutao među ozbiljan svijet. Kod kuće sam ja sasvim normalan čovjek. Znam Zenicu ko svoj dlan. Znam gdje ima parking. Znam gdje je najbolji burek. Ali čim uđem na aerodrom… Brate mili, kao da sam pao s Marsa”, započinje Hugo svoju ispovijest.

Prvi kulturološki i ekonomski šok uslijedio je već na samom startu, pri pokušaju da se “zavara želudac” prije check-in kontrola. Cijene ugostiteljskih usluga na aerodromima opšte su poznata boljka, a Sefedin slikovito opisuje taj trenutak:

“Odem da uzmem nešto čisto da zavaram želudac, kad ono kroasan 5 KM! Hajd’ reko, odo uzeti bar kafu da me malo mine, kad kafa još skuplja – 7 KM! Ma ne može ono biti skupo koliko ja mogu trpiti glad… , već sam se dovoljno izvrnuo para za ovo mini i iznenadno putovanje, sad šuti i trpi. Tako ti i treba kad hoćeš eto samo da vidiš puta.”

Pogled “kao tele u šarena vrata” i praćenje pogrešne porodice

Prava drama, ali i komedija situacije, nastaje kada dođe vrijeme za snalaženje među silnim oznakama, gejtovima i terminalima.

“I onda kreće… Prvo one table. Gate 1-12. Gate 12-24. Terminal 1. Ja gledam u njih kao tele u šarena vrata. Klimam glavom, pravim se da mi je sve jasno, a u sebi samo jedna misao: ‘Nemoj samo da se odvojim od ovih ljudi, djeluju kao da znaju gdje idu’.”

U želji da ne pogriješi, Sefedin je odlučio primijeniti taktiku praćenja mase, što ga je zamalo odvelo u potpuno pogrešnu državu.

“Pa krenem za nekom porodicom. Poslije pet minuta skontam da ljudi lete za Istanbul, ja za Njemačku. Vraćaj se.”

Sigurnosna kontrola: Od računa iz Hassa do misteriozne dvije marke

Prolazak kroz detektor metala i sigurnosnu provjeru priča je za sebe. Izbacivanje sadržaja iz džepova pretvorilo se u retrospektivu svakodnevnog života u BiH.

“Izvadite sve iz džepova”, prepričava Hugo komandu obezbjeđenja. “Ja krenem. Telefon. Novčanik. Ključevi. Slušalice. Žvake. Račun iz Hassa od prošle godine. Dvije marke. Još pipam džepove, da nisam slučajno ponio ključeve od šupe. Prođem… Pišči. Skidaj kaiš. Opet. Pišči… Na kraju ispade da je problem 2 KM što su se zavukle u onaj mali džep na farmerkama. (Tu sam se obradovao malo, 2 KM su 2 KM).”

“U avion sjedneš i gotovo, ali dok dođeš do sjedišta – ostariš”

Nakon što je uspješno prebrodio sve prepreke, javio se novi problem – previše slobodnog vremena do leta i nemogućnost konzumiranja nikotina, što je zajednička muka svim pušačima na aerodromima.

“Počinje mene hvatati nervoza. Ne zbog aviona. Nego zbog cigare. Allahu dragi… ne možeš zapaliti. Gledaš ljude. I oni isto nervozni. Odmah prepoznam svoje. To su ovi što svakih pet minuta ustanu i hodaju tamo-vamo ko Baltazar. Ma kakvo protezanje nogu… i njima naupalo da zapale i povuku bar dim.”

Za kraj, Sefedin opisuje iščekivanje ispred gejta, gdje zbog straha da ne zakasni ne smije čak ni do toaleta, dok oči ne skida sa ekrana na kojem piše status leta.

“Došao tri sata ranije da slučajno ne zakasnim. Prošao sve kontrole. Sjeo ispred svog gatea. I sad imam dva sata do leta. Ne smijem nigdje. Ne znam ni smijem li u WC. Ako odem, bojim se, vratit ću se, a moj avion već negdje iznad Austrije. I tako sjedim. Gledam u ekran. Pa u kartu. Pa opet u ekran. Svakih trideset sekundi provjeravam piše li isto. Ko’ da će se u međuvremenu predomisliti i napisati: ‘Hugo, ti ipak letiš ranije’.”

Svoju hit ispovijest ovaj Zeničanin zaključuje rečenicom koja idealno sumira čitavo putovanje:

“Ma nije meni najveća muka avion. Ma nije… Nije, Boga mi… cccc. Meni je veća trauma aerodrom nego sam let. U avion sjedneš, zavežeš se i gotovo. Ali dok dođeš do tog sjedišta… ostariš jedno dvije godine. A jesam gladan Bogte stvorio…”