KAO U HORORU: Šta je sve ovaj dječak iz Obrenovca morao da uradi da bi preživio!

KAO U HORORU: Šta je sve ovaj dječak iz Obrenovca morao da uradi da bi preživio!

Priča 17-godišnjeg Miodraga Demirovskog o tome kroz koju je golgotu prošao dok se nije evakuisao iz sela Zvečka kod Obrenovca, kao i njegova poruka svima nama, natjeraće vas da se zamislite.

Potresne priče ljudi koji su širom Srbije stradali u poplavama stižu sa svih strana. Taman kada pomislite da ne može biti težih, neko vas demantuje svojim zastrašujućim svjedočanstvom.

Ono što je ekipa Telegrafa prilikom obilaska prihvatnog centra u hali “Pionir” čula od 17-godišnjeg Miodraga Demirovskog iz sela Zvečka kod Obrenovca ostavilo nas je bez riječi.

Na njega su nas uputili, odmah po ulasku u “Pionir” objašnjavajući nam da je ono što je on doživio najzastrašujuće među pričama oko 400 ljudi koji su i ovaj dan proveli u prihvatnom centru.

Prilazimo visokom momku koji sa nekoliko novih drugara igra karte i pije koka-kolu… Ničim ne odaje utisak kroz kakvu golgotu je prošao. Na priču pristaje odmah.

– Veče je počelo kao i svako drugo kišno veče do tada… Majka je radila noćnu smjenu, a ja sam nešto ranije legao. Ne znam koliko je prošlo, tek u neko doba noći osjetio sam kao da me neko prska vodom po licu. Otvorio sam oči i nisam mogao da vjerujem šta vidim. Kroz prozor je kuljala voda, a krevet na kojem sam ležao plutao je bujicom koja je u potpunosti ispunila moju nekadašnju sobu – objašnjava Miodrag zastanuvši na onome “nekadašnju”.

– Istoga trenutka, bez razmišljanja, onako u donjem vešu iskočio sam kroz prozor i popeo se na krov kuće… Smrzavao sam se dok me je vetar šibao, a voda nadolazila munjevitom brzinom… Nisam znao šta da radim, te sam počeo iz sveg glasa da vičem “Upomoć”, u nadi da će me neko čuti. Niko se, međutim, nije odazivao. Kao da sam bio sam na cijelom svijetu. Jedino što se čulo bilo je cviljenje pasa koji su negdje u podnožju davili.

Nakon dva sata zapomaganja sa krova, Miodraga je konačno čuo komšija.

– Kada sam čuo komšijin glas, sa krova naše kuće skočio sam na krov šupe, a onda odatle nekako na sims njihove dvospratnice, pa preko prozora kupatila unutra… Bez muka smo u čudu gledali kako voda nadire i briše sve pred sobom… I moja kuća u kojoj sam do maloprije spavao nestala je – sjeća se Miodrag stežući kartu koja mu je od maloprije ostala u ruci.

Onoga trenutka kada je voda prešla prvi stepenik u kući, začulo se kako podiže frižider, zamrzivač, šporet… Prema Miodragovim riječima ništa gore od tog zvuka do tada nije čuo. Pošto su shvatili da više ni trenutak ne smiju da ostanu tu, preko brežuljka koji se nalazi iza kuće spustili su se na jedini preostali suvi put. Tu su sačekali još nekolicinu komšija kako bi se zaputili u Belo Polje.

– Bilo nas je 20-ak. Sa nekima se nisam poznavao, a svi smo se jedni prema drugima ponašali kao da smo rođeni u istoj kući… Tri bake i dva starca nosili smo na rukama kroz pomahnitalu bujicu, zajednički smo lomili dijelove ograda na koje smo nailazili, bodrili one koji posustanu… Ni sam ne znam kako, tek nekako domogli smo se livade na kojoj je kao u nekom sabirnom centru bilo okupljeno cijelo Belo Polje. Svi su čekali da ih evakuišu… I mi smo čekali…

Vojni helikopteri su slijetali i polijetali, međutim Miodrag je bio u onoj grupi koja je “mogla da sačeka”. Nakon što nisu više imali gdje da slete, Miodrag je sa još 50-ak ljudi vraćen u Belo Polje. Smješteni su u jedinu kuću na brdašcetu koja nije bila poplavljena.

– Za svega sat vremena bili smo odsječeni od ostatka svijeta. Na ostrvu koje je zapljuskivala voda sa svih strana lomeći drveće usput, okruženi vrhovima krovova kuća. Dva dana niko od nas nije ni jeo ni vode pio…

Ruskim spasilačkim čamcima izvučeni su napolje. Tokom evakuacije njih 20-ak nije smjelo da se mrdne kako se ne bi prevrnuli.

– Nikada neću zaboraviti kako motor čamca zapinje o krovove kuća na kojima stoje užasnuti ljudi čekajući svoj red na evakuaciju – priča Miodrag dodajući kako su do Beograda evakuisani žandarmerijskim džipovima.

– Ovdje su nas ljudi divno primili. Ali, izvinite što ću ovo reći: “Ja bih volio da sam sada u svojoj kući, koje više nema sa svojim drugarima”.

Sa majkom od koje ga je rastavila poplava susreo se u hali “Pionir”. Sa sestrom koja je ostala u selu Ušće kraj Obrenovca čuje se svaki dan… O tome šta će poslije svega, uz odmahivanje rukom, kaže:

– Boli kada ne znaš kako da izađeš iz svega ovoga. Svi ljudi bi trebalo da stave prst na čelo i da razmisle o tome.

Suzu, onako stameno, muški nije pustio… Ostao je da sjedi za stolom za kojim smo ga i na ulazu zatekli.

istinito.com

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE

NAJNOVIJE