Kemal Hafizović, sportska legenda Bilinog polja: Jeza me hvata kada vidim trenersku klupu

Zeničanin Kemal Hafizović (68), živa legenda Bilinog polja, nogometni trener, miljenik bh. publike, dugogodišnji sportista koji je karijeru počeo 1963. godine, nekad je živio za to da vodi klub, a danas mu se taj posao, kaže, zgadio.

 

U velikoj ispovijesti za “Dnevni avaz” govorio je o svojoj nogometnoj, ali i karijeri kao šefa stručnog štaba, brojnim sportistima koje je, kako kaže, “napravio”, a danas ga ne poznaju, podmetanjima koja je proživljavao, ali i kakav je njegov privatni život.

 

Sportska karijera

 

Poseban je po mnogo čemu. Jedan je od rijetkih trenera čije je ime s tribina skandiralo 20.000 ljudi, uspio je spasiti Čelik iz ispadanja kada je to bilo nemoguća misija, a onda su mi svi okrenuli leđa i pokušali od njega napraviti ono što nije. Uprkos svemu, uživa ogromno poštovanje, a njegovo ime ostat će upisano zlatnim slovima u bh. sportu.

 

Jedan ste od omiljenih ljudi iz svijeta bh. sporta, imponira li Vam to?

– Fin je to osjećaj, ali i obaveza. I dan-danas, kada nisam trener, na putu od Lamele, gdje živim, do pijace zaustave me na stotine ljudi, djeca traže da se fotografiraju sa mnom. Ljudi trube iz automobila. To se ne može izvještačiti niti kupiti.

Kako je počela Vaša sportska karijera?

– Imao sam 18 godina. Bio sam na posudbi u Kaknju, vraćen sam u Čelik, gdje sam proveo pet godina u Prvoj ligi Jugoslavije, a zatim sam se ponovo vratio u Kakanj. Tamo sam zatim otvorio privatni biznis i počeo trenersku karijeru.

Jeste li zažalili što ste krenuli u trenerske vode?

– Moram priznati da sam se grdno zeznuo. Da sam znao šta ću sve preživjeti, ne bih nikada to izabrao. Kada bih danas ponovo birao, nema tog novca za koji bih se bavio trenerskim poslom. Kao trener dnevno se morate potući s minimalno petero ljudi, primit ćete na desetine poziva i poruka, urgiranja da igra neko ko ne zna… Ali, uprkos svemu, kada vidim trenersku klupu, jeza me hvata. S ovim znanjem pobijedio bih Real Madrid!

Svojevremeno ste u prvi tim Čelika uveli tada mlade Bolića, Hibića, Šabića, Beganovića, Brkića… Oni su, nakon što ste ih prepoznali, napravili odlične rezultate.

– Od mladih koje sam ja gurao, njih pet su bili reprezentativci BiH. Ja sam ih prepoznao, niko drugi, iako su pričali drugačije. Na kraju je ispalo da su ih svi drugi trenirali, samo ne ja. Zbog toga mi se sve ovo gadi. Iako sam ponosan na njihov sportski uspjeh, oni koje sam ja “napravio” zapravo su me najviše i razočarali. Niti kontaktiramo niti me vole sresti na ulici. Izbjegavaju me gdje god me sretnu.

Bili ste šampion BiH s Čelikom, vodili ste tim u historijskim pobjedama u mečevima Intertoto kupa… Hoće li ikada Čelik doživjeti takav uspjeh?

– Nema teorije da se to više ikada ponovi. Ona atmosfera i ono vrijeme – nikada. Čitav Kanton je dolazio, ljudi iz Sarajeva čekali su tri sata da uđu u grad u kolonama i gledaju utakmicu. Suze mi krenu na oči kada gledam te snimke…

Odstranjen s klupe

Posebno je interesantno što ste javno govorili da imate igrače kojima ne znate imena, neke ste stavili da igraju utakmicu jer su Vas zamolili njihovi roditelji, a otjerali ste i svog sina s treninga.

– Bilo je, vjerujte, takvih stvari. Jednostavno, znao sam za sedam dana okupiti tim. Dešavalo se da ne znam ime golmanu. Bilo je i igrača koje sam znao staviti da igraju, pa ne naprave neki rezultat, naprotiv. Pa su me pitali što je igrao, a ja im kažem da sam to uradio na molbu njihovih roditelja. Međutim, oni su ubrzo nakon toga pokazali kvalitet na terenu i opravdali moje povjerenje. Tačno je da sam otjerao i svog sina s treninga, a to najbolje govori kako sam radio pošteno!

Jedini ste trener u BiH koji je odstranjen s klupe jer nije bio adekvatno obučen…

– Ja sam tada u Širokom Brijegu bio najljepše obučen. Imao sam bermude „Versace“ ispod koljena, dakle, mogao sam ići na džumu u njima. I košulja je bila „Versace“, pa i miris, te lijepe bijele patike. Bio sam najljepši i od delegata, kontrolora… Međutim, odstranili su me s terena. Na stranu sve, treba imati reda na utakmicama i biti pristojno obučen, ali ne mogu tražiti na +40 stepeni da ljudi budu u odijelu.

Trenerski šlif

Važite za jednog od najboljih motivatora među nogometnim trenerima poslije Ćire Blaževića, imponira li Vam to?

– Nikada nisam nikoga kopirao, uvijek sam bio svoj. Išao sam gledati niže rangove da vidim kako to drugi treneri rade. Priznajem, naučio sam i od njih štošta. Skidam svakome kapu, ali svoj trenerski šlif sam zadržavao i radio na svoj način. Drago mi je da me ljudi tako doživljavaju i to je, također, potvrda da sam profesionalno radio svoj posao.

Kažete da Vam se ogadio trenerski posao. Biste li ponovo vodili Čelik ili neki klub?

– Imam, vjerujte, stalno ponuda da vodim neke klubove. Ali ne uspijemo se dogovoriti. Svi su mislili da ću to jedva dočekati. Međutim, niko ne zna kakvo je to opterećenje. Ne mogu reći da neću više sjesti na klupu, ali morala bi to biti pristojna ponuda. Priznajem, Čelik više nikada ne bih vodio, iako smo mogli jedno dva-tri puta igrati u Ligi šampiona i imati 10.000 ljudi na tribinama. Ljudi su previše bili ljubomorni na moje uspjehe, otjerali su me i tu se priča završava.

Kakvu budućnost predviđate Čeliku, dolaze li bolji dani?

– Vjerujem u to. Došli su sposobni ljudi i biznismeni. Znaju oni kako to treba raditi. Ali, trebaju steći povjerenje u navijače i bit će im tada puno lakše. Priznajem, ovim putem im želim zahvaliti što su došli.

Na kraju, Vaše prognoze, hoće li Hrvatska osvojiti Svjetsko prvenstvo u Rusiji?

– Svašta se dešava, tako da ne bi bilo nikakvo čudo ko god da pobijedi. Volio bih da pobijedi Hrvatska, pogotovo jer igraju momci koji nemaju veze s ratom ili političkim nesuglasicama. Zašto biti protiv njih, navijam svim srcem za njih!

Prijateljica mi je promijenila život

Kakav je privatni život legendarnog Keme?

– Gledam da pazim na zdravlje. Idem na Kamberoviće, trčim, vodim računa o fizičkoj aktivnosti. Odem na pijacu, brinem se o sinu, spremam nam hranu… Dakle, totalno opušten život. Tu je i moja prijateljica, koja mi je totalno promijenila život nabolje.

Priznanje navijača Želje

– Najveća čast, osim brojnih uspjeha, bila mi je kada smo sa Željom na Grbavici igrali 3:2. Tada su došli navijači Želje da se fotografiraju sa mnom, a policija je mislila da hoće da me tuku. Međutim, oni su me zagrlili i fotografirali su se sa mnom. To mi je bilo jedno od najvećih priznanja moga rada i to je nešto što ne može doživjeti svako!

Od Čelika ima samo šal

Iako je za Čelik učinio mnogo toga, danas od kluba koji je vodio ima samo šal.

– Dobio sam stan od kluba koji sam kasnije vratio klubu. Dao sam im 200.000 KM od prodaje igrača kada je klub vodio Mehmed Islamović. Međutim, na kraju sam od svega toga za sebe ostavio samo šal – kaže Hafizović.

 

Avaz.ba