Knjiga Ive Komšića: Franjo Tuđman je od 1991. dijelio Bosnu i Hercegovinu

U svojoj knjizi “Tuđmanov haški profil – Udruženi zločinački poduhvat na BiH” bosanskohercegovački sociolog Ivo Komšić poduzeo je i sam veliki poduhvat da iz dokumenata Haškog tribunala ispiše historiju uspostave paradržavne tvorevine Hrvatske republike Herceg-Bosne. 

“Tužilaštvo je dokazalo, a sudska vijeća prihvatila, da je na čelu UZP-a bilo najviše državno rukovodstvo Republike Hrvatske, s Franjom Tuđmanom, Gojkom Šuškom i Jankom Bobetkom. Svu trojicu je smrt spasila haškog suđenja” (Ivo Komšić)

Politika koja u suštini svog djelovanja nosi zahtjev za podjelom Bosne i Hercegovine starija je od same države, a ideja o razbijanju zemlje na tri nacionalne republike bila je predmet razmatranja čak i prije nego je zaživjela ideja o političkoj borbi za nezavisnost i suverenost. Jedan od ključnih aktera takve politike bio je Slobodan Milošević, ali ono što je najširoj javnosti možda manje poznato jeste činjenica da je partnera u svim svojim planovima o razbijanju Bosne i Hercegovine Milošević imao u hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, objavila je AJB.

Zbog tih je aktivnosti Franjo Tuđman, od strane Haškog suda, označen kao vrh političko-vojne piramide koja je organizovala i sprovela aktivnosti udruženog zločinačkog poduhvata (UZP). Pored njega, kao najodgovornije osobe za uspostavljanje paradržavnih i paravojnih tvorevina na području Bosne i Hercegovine označeni su hrvatski ministar odbrane Gojko Šušak, načelnik štaba Hrvatske vojske Janko Bobetko i vojno-politički vrh paradržave Hrvatske republike Herceg-Bosne.

Otkrivajući mehanizme uspostave nelegitimnog i nelegalnog vojno-administrativnog entiteta Ivo Komšić je raskrinkao genezu nastanka ideje o podjeli Bosne i Hercegovine opisujući zatim mehanizme kojima se Franjo Tuđman, uz pomoć svojih pomagača, koristio kako bi obesmislio legalne institucije Bosne i Hercegovine i u potpunosti kompromitovao volju građana.

U provedbi plana o stvaranju etnički čistih teritorija Tuđman je vodio dvostruku politiku usmjeravajući sve svoje tajne planove samo u jednom smjeru – stvaranju paradržavne teritorije ekskluzivno nastanjene hrvatskim narodom. Taj plan je, kako to objašnjava Komšić u knjizi, podrazumijevao niz nasilnih akata usmjerenih prvenstveno prema bošnjačkom narodu, ali isto tako i sprovedu ideje o “humanom preseljenju” naroda kojim nisu bili obuhvaćeni samo Bošnjaci.

Tuđmanov plan o stvaranju HR Herceg-Bosne podrazumijevao je da će mnoge teritorije nastanjene hrvatskim stanovništvom, prema unaprijed osmišljenom zločinačkom naumu, biti “žrtvovane”, što znači da će biti prepuštene dominaciji druga dva naroda u zemlji. Tajnim dogovorom sklopljenim sa Slobodanom Miloševićem, Tuđman je planirao, a kako historija pokazuje, i ostvario ideju da se srpskoj strani prepuste ogromna područja Bosanske Posavine naseljena hrvatskim stanovništvom kako bi bio osiguran “kontinuitet” teritorija od zapadne granice Bosne i Hercegovine do Srbije. Zauzvrat je, kako to opisuje Komšić, Tuđmanu zagrantovano preimućstvo u bosanskim opštinama naseljenim pretežno srpskim stanovništvom koje se nalaze uz granicu sa Hrvatskom – Glamoč, Bosansko Grahovo i Drvar. Cilj tih teritorijalnih razmjena bio je stvaranje “sigurne” pozadine regiji Dalmacije.

Tuđmanovim su planom sve hrvatske nacionalne i kulturne institucije trebale biti “preseljene” iz Sarajeva u Grude, tim je planom čak i vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić trebao sjedište katoličke crkve izmjestiti iz Sarajeva u zapadnu Hercegovinu, a ono što je kuriozitet, i danas gotovo zaboravljena i nepoznata činjenica, jeste da su u slučaja protivljenja pripadnici HVO-a imali naredbu da kardinala uhapse i izmjeste u Grude. Nizom primjera o ponašanju Tuđmanove politike prema Hrvatima srednje Bosne i Posavine, Komšić pokazuje koliko je ta politika bila destruktivna i za hrvatski nacionalni korpus i koliko je, kako sada vidimo, bila usmjerena na uništavanje kulturnog i političkog bića bosanskih Hrvata.

U obrazlaganju teze Komšić pedantno, minuciozno i taksativno opisuje razmjere UZP-a slijedeći temporalnu hronologiju. U djelovanju hrvatske politike, personificirane u liku Franje Tuđmana, prepoznaje jednu dijaboličku liniju čiji početak datira u 1991. godinu i dane prije bosanskohercegovačkog referenduma za nezavisnost. Naime, već tada Tuđman počinje HDZ-u BiH nametati ideju o formiranju posebne teritorijalno-administrativne jedinice, ali ti pokušaji ostaju pomalo u drugom planu ponajviše potisnuti iskrenim entuzijazmom Hrvata u borbi za nezavisnost Bosne i Hercegovine. Tek će smjenom kadrovika, koji ne dijele njegove političko-strateške ideje, i razbukatavanjem rata u Bosni i Hercegovini Tuđman otkriti prave namjere svoje politike.

Od samog početka vođenja te politike cilj je bio samo jedan. Stvoriti etnički čistu hrvatsku republiku u Bosni i Hercegovini i zatim uložiti sva politička i vojna sredstva kako bi se srušio državni legitimitet Bosne i Hercegovine, a njegovi legitimni politički prvaci bili natjerani da u političkim i mirovnim pregovorima nastupaju kao lideri svojih nacionalnih zajednica. Sredstva kojima se Tuđmanova politika koristila Haški je sud okvalificirao zločinačkim i Komšić u knjizi precizno iznosi sve detalje te politike.

Izlazak knjige koincidira sa političkom krizom koja se sve učestalije opisuje kao “najveća od završetka rata”, pa knjiga može poslužiti i kao instrument za razumijevanje onog što bi se fukoovskim jezikom definiralo kao arheologija takve politike. Knjiga upozorava na historiju jednog pristupa u bosanskohercegovačkoj politici koji svoj korijen ima u Tuđmanovom nastojanju da podijeli Bosnu i Hercegovinu i stvori jedan nacionalno ekskluzivan politički entitet.

Tu je politiku Franjo Tuđman prvi put verbalizirao u decembru 1991. godine na sastanku sa vrhom bosanskohercegovačkog HDZ-a, ta se politika temeljila na tajnom dogovoru sa Slobodanom Miloševićem o podjeli Bosne i Hercegovine i tu politiku, može se iščitati iz tajminga objavljivanja Komšićeve knjige, danas aktivno sprovode Dragan Čović i Milorad Dodik, piše Al Jazeera.