Ko je smjestio Naseru Oriću: Šta (ni)je uradio državni tužilac BiH Goran Salihović?

Propusti i nesnalaženje Tužilaštva Bosne i Hercegovine ostavili su otvorena vrata na koja je ušlo Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije i pokupilo Nasera Orića, kojeg samo čudo može spasiti od izručenja Srbiji.

Naser Orić uhapšen je 10. juna na graničnom prijelazu Thônex-Vallard prilikom ulaska u Švicarsku iz Francuske. Bio je u automobilu s načelnikom Opštine Srebrenica Ćamilom Durakovićem i potpredsjednikom Skupštine Opštine Srebrenica Hamdijom Fejzićem na putu u Ženevu, gdje ih je u sklopu obilježavanja dvadesete godišnjice Genocida u Srebrenici 11. juna trebala primiti i gradonačelnica Ženeve Esther Alder.

“Predali smo pasoše i odmah su nas prozvali u posebne prostorije gdje su nas tri i po sata maltretirali. Sve moguće provjere prošli smo i na kraju su saopćili da Naser Orić ne može nastaviti putovanje zato što postoji crvena potjernica iz Beograda za njim”, rekao je Fejzić za Al Jazeeru.

Dobro došli, dragi gosti…

Duraković je u izjavama nakon Orićevog hapšenja istaknuo da je policija očigledno bila obaviještena o Orićevom dolasku u Švicarsku.

“Odmah su nas dočekali jer su znali da dolazimo. Orića su odmah uhapsili i odveli, a nas skinuli skoro do gola kao da smo najveći kriminalci. Ovo je neviđena sramota. Mene su kao načelnika Srebrenice, koji je sutra trebao održati govor u Ženevi, golog skinuli kao da sam najveći kriminalac, a Orića su tretirali kao najvećeg zločinca”, rekao je Duraković.

Pod optužbom za ratne zločine Naser Orić uhapšen je 10. aprila 2003. godine i predan Haškom tužiteljstvu. Po većini tačaka optužnice oslobođen je 30. juna 2006. godine, a prvostepeno osuđen na dvije godine zatvora “zbog nepoduzimanja preventivnih mjera za sprečavanje okrutnog postupanja i ubistva nekoliko srpskih zarobljenika u policijskoj stanici u Srebrenici od 27. decembra 1992. do 20. marta 1993”. Nakon žalbe odbrane, pravosnažnom odlukom Međunarodnog suda u Haagu, 3. jula 2008. godine oslobođen je svih optužbi.
U februaru je 2014. godine Srbija raspisala potjernicu za Orićem u vezi s događajima koji navodno nisu bili obuhvaćeni haškom optužnicom. Potjernica je na zahtjev Bosne i Hercegovine povučena mjesec kasnije, ali to švicarske vlasti nije spriječilo da ga uhapse 10. juna 2015. godine.

Dan nakon hapšenja švicarska policija izdala je službeno saopćenje objašnjavajući da vlasti Srbije Orića traže zbog ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti.

“Nalog za hapšenje, koji je izdala švicarska Federalna pravosudna kancelarija, baziran je na zahtjevu srpskih vlasti od 3. februara 2014. Srpske vlasti sumnjiče Orića i druge pripadnike snaga bosanskih muslimana da su od 1992. do 1995. napadali srpska sela u regionu Srebrenice da bi protjerali srpsko stanovništvo, uz mučenja, torture i ubistva”, navela je prema „Tanjugu“ švicarska policija.

Javni tužilac kantona Ženeva, koji u ovom slučaju zastupa Federalnu pravosudnu kancelariju, rekao je da će razmotriti njegovo izručenje, kao i da će od srpskih vlasti biti zatraženo da dostave dokumentaciju o navodima iz potjernice.

“Federalna pravosudna kancelarija razmotrit će, prije svega, da li je izručenje uopće moguće. Također će biti istraženo je li slučaj opisan u potjernici već obuhvaćen optužnicom i suđenjem Haškog tribunala”, stoji u policijskom saopćenju.

U vezi s hapšenjem oglasio se u četvrtak 11. juna i Viši sud u Beogradu, potvrđujući da je službeno obaviješten o Orićevom hapšenju na teritoriji Švicarske. Iz suda su naveli “da je u istražnom postupku, koji je pred Odeljenjem za ratne zločine Višeg suda pokrenut decembra 2011. protiv Orića i drugih, zbog krivičnog dela ratni zločin protiv civilnog stanovništa, 26. decembra 2013. istražni sudija doneo rešenje kojim je Oriću određen pritvor”. S tim u vezi, donesena je naredba o izdavanju potjernice koja je dostavljena nadležnim policijskim službama.

Švicarska policija k’o švicarski sat

Od trenutka hapšenja stekao se u javnosti dojam da je Orić uhapšen na osnovu poništene INTERPOL-ove potjernice i da će švicarske vlasti, čim utvrde kako su pogriješile, Orića pustiti na slobodu. Pritom se previđa da je Švicarska jedna od administrativno najuređenijih država svijeta i da su slučajni propusti ovakve vrste gotovo nemogući.

 Propušta se, također, i službena policijska izjava u kojoj se kaže “na zahtjev srpskih vlasti”. A one su 26. marta 2010. godine sklopile sporazum sa Švicarskom Konfederacijom o policijskoj saradnji u borbi protiv kriminala.

Odmah po hapšenju oglasilo se Ministarstvo pravde BiH: “Imajući u vidu da je traženo lice (Naser Orić) prešlo granice Republike Hrvataske i Republike Slovenije i kao takvo nije prepoznato u njihovim nacionalnim bazama Interpola, neophodno je utvrditi na osnovu čega je Republika Srbija zatražila lišenje slobode, odnosno da li je u pitanju greška u nacionalnoj bazi podataka ili eventualni bilateralni sporazum između Republike Srbije i Švicarske.”

S tim u vezi treba posmatrati i izjavu švicarskog ambasadora u Bosni i Hercegovini Heinricha Maurera.

“Optužbe da švicarski pravosudni organi nisu imali pravnu osnovu za hapšenje gospodina Nasera Orića nisu tačne. Moguće izručenje gospodina Orića oslanja se u prvom redu na Evropsku konvenciju o ekstradiciji koju su ratificirale kako Švicarska tako i Srbija. Na osnovu zahtjeva za hapšenje od strane vlasti u Srbiji od 3. februara 2014. uslijedilo je pritvaranje gospodina Orića 10. juna 2015. godine”, objasnio je Maurer.

Po njegovim riječima, Ministarstvo pravde Republike Srbije 12. juna 2015. godine uputilo je švicarskim vlastima zahtjev tražeći privremeni ekstradicijski pritvor za Nasera Orića.
Dodao je i to da Evropska konvencija o ekstradiciji jasno predviđa mogućnost distribucije potjernice putem Interpola.

“I švicarskim zakonodavstvom predviđeno je da se zahtjevi potjere valjano mogu distribuirati putem Interpolove mreže za potjere. Osim toga svaka zemlja samostalno odlučuje kakve posljedice takvi zahtjevi za potjerom mogu imati”, rekao je švicarski ambasador, pojašnjavajući da “činjenica da je Generalni sekretarijat Interpola nakon distribucije potjernice izjavio da je Interpol, na temelju intervencije Bosne i Hercegovine, izbrisao tu potjernicu iz svoje baze podataka, ne znači da se isključuje hapšenje i eventualno naknadno izručenje”.

Oriću ne ide u prilog ni to što je Švicarska u martu 2012. godine, odlukom Federalnog suda, a nakon jedanaestomjesečne procedure, Srbiji izručila Šemsija Nuhija, optuženog za ratne zločine počinjene nad srpskim civilima na Kosovu 1999. godine. Utjeha može biti u tome što je Nuhiji, optužen kao član “Gnjilanske grupe”, oslobođen još u prvostepenom postupku, čime je srbijansko pravosuđe pokazalo ohrabrujući stepen neovisnosti pogotovo ako se ima na umu da je tadašnji ministar unutrašnjih poslova Srbije Ivica Dačić prilikom izručenja Nuhija svrstao među krivce ustanovivši da je hapšeje i izručenje “signal da se na isti način moraju kažnjavati oni koji su izvršili ratne zločine nad Srbima”.

Razumije li se Goran u Salihovićeve poslove

U vezi s Orićevim hapšenjem oglasio se i glavni tužilac BiH Goran Salihović 12. juna izjavom za „Anadoliju“, zbunivši javnost svojom neupućenošću.

“Znam sigurno da nema Interpolove potjernice. Moguće je da postoji ta takozvana ‘crvena potjernica’ između Švicarske i Srbije”, rekao je Salihović drugom rečenicom demantirajući sebe iz prve rečenice, jer je “crvena potjernica” dakako Interpolova potjernica. Potjernica na koju Salihović misli drugo govoreći naziva se “difuznom”, nju raspisuje nacionalni Interpol, a centrala Interpola “samo evidentira njihovo postojanje u bazi potraživanih osoba. Difuzije se od potjernica razlikuju po još jednom važnom detalju, a to je mogućnost stavljanja restrikcija na pristup podacima određenim državama”. Možda se upravo u odredbi o restriktivnosti i nalazi razlog zašto Švicarci od Bosne i Hercegovine “kriju” podatke o pravnim osnovama za hapšenje.

Ali to nije sve, Salihović u istoj izjavi sebe dodatno demantira.

“Očigledno da potjernica nije povučena. Ima mogućnost da svaka država kaže da neće da poštuje povlačenje potjernice ako imaju međusobne sporazume”, rekao je čovjek koji je koji pasus prethodno kazao: “Znam sigurno da nema Interpolove potjernice.”

Goran Salihović, međutim, propušta kazati kako bi, da je kojim slučajem njegovo tužilaštvo pokrenulo istragu protiv Orića najkasnije nakon što je saznalo da je tužilac za ratne zločine Srbije Vladimir Vukčević otvorio istragu, Orićevo izručenje Srbiji bilo mnogo teže izvodivo.

Salihović se zapliće u svojim smušenim rečenicama pa kaže da Orićev slučaj nije predmet Protokola potpisanog između Bosne i Hercegovine i Srbije, odnosno između Tužiteljstva Bosne i Hercegovine i Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije o saradnji u progonu počinilaca kaznenih dijela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida.

“To nije predmet Protokola. Taj je predmet formiran 2011. i 2013. godine. Mi smo protokol potpisali krajem 2013. godine”, utvrdio je Salihović smetnuvši s uma nekoliko važnih detalja.

Najprije treću i prvu tačku Protokola, koje predviđaju da se u roku od tri mjeseca od dana potpisivanja obavi međusobna razmjena podataka o svim postupcima za kaznena djela ratnog zločina počinjena na teritoriju Bosne i Hercegovine ili Republike Srbije, čiji počinioci imaju državljanstvo Bosne i Hercegovine / Srbije i koji imaju prebivalište u Bosni i Hercegovini / Srbiji.

“U slučaju naknadnog otkrivanja počinilaca, sudionici će u roku od tri mjeseca od dana saznanja o počiniocu o tome izvijestiti glavnog tužioca, odnosno tužioca za ratne zločine.”

Ali ni to nije sve. Protokol tačkom 5 predviđa da glavni tužilac, dakle Salihović, može na temelju vlastitih saznanja zatražiti dostavljanje kopija spisa i druge dokumentacije. Salihović to nije učinio, iako je saznanja imao najkasnije u februaru 2014. godine, kada je za Orićem Srbija raspisala potjernicu. Štaviše, Tužilaštvo BiH imalo je priliku pokrenuti istražni postupak protiv Orića još 2009. godine. U aprilu te godine Sud BiH donio je rješenje da predmet Orić, otvoren u Okružnom tužilaštvu u Bijeljini, preuzme Tužilaštvo Bosne i Hercegovine.

“Tada su od ovog tužilaštva preuzeta četiri predmeta protiv 41 osobe. Od tada se kompletan predmet protiv Orića nalazi u Tužilaštvu BiH”, prenio je Glas Srpske riječi sekretarice Okružnog tužilaštva u Bijeljini Danke Prodanović u februaru 2014. godine, u vrijeme raspisivanja potjernice za Orićem.

Kao što vidimo, sve je manje-više u novom slučaju Orić konfuzno i spekulativno. Pogledamo li šta pišu mediji saznat ćemo da su Naseru Oriću švicarske vlasti odredile ekstradicijski pritvor od 14, 18, 40 ili 45 dana. Nećemo znati na osnovu koje je potjernice priveden, one iz 2014. godine ili neke najnovije. Pretpostavljat ćemo je li riječ bilo o crvenoj, difuznoj ili nekoj trećeobojenoj potjernici. Krivica za hapšenje kretat će se od Orićeve nesmotrenosti do lošeg savjetovanja. Jedino ko se čini krajnje ozbiljnim, profesionalnim i sigurnim u uspjeh jeste Vladimir Vučković, tužilac Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije, koji nije mnogo komentirao Orićevo hapšenje, zadovoljivši se da uz nekoliko rečenica kaže kako nije iznenađen hapšenjem, jer u njegovom “poslu nema iznenađenja”.

Za razliku od kolege mu Salihovića koga je hapšenje Nasera Orića “iznenadilo”.

faktor.ba