“Ko spasi jedan život kao da je spasio cijeli svijet”: Zavidovićki imam i sinovi dugogodišnji dobrovoljni davaoci krvi

Ahmet ef. Bošnjaković je Zavidovićanin koji je završio Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. Prvo radno iskustvo je stekao upravo u svom rodnom gradu, a tu je i proveo cijeli svoj radni vijek. Obavljati imamsku dužnost za njega je nešto u čemu pronalazi svoj smisao. A, da se ponovo rodi, opet bi, kaže, krenuo istim putem. Iako je danas penzionisani imam, džamija je njegov smiraj, izbor i prioritet.

“To je moj život i ja sam ove godine trebao promijeniti kola, vozam još ‘Golfa dvojku’. Međutim, dogodine se neće praviti ova džamija, ove godine će se praviti pa sam te pare uložio u nju”, kaže efendija Bošnjaković za Anadolu Agency (AA), dodajući kako ne može proći dan, a da ne ode u džamiju nadomak svoga doma.

Pomoć Crvenom krstu

Zato mu je drago što može učestvovati u njenom obnavljanju. Auto, kaže, može kupiti i za nekoliko godina, a džamija je potrebna odmah.

Efendija je u svojim Zavidovićima prepoznatljiv i po tome što je dugo godina, otkako je završio medresu, bio na usluzi Crvenom krstu, domovima zdravlja, bolnicama onda kada im je bila potrebna krv. Prisjeća se prvog puta kada je dao krv.

“Bili smo četvrti razred medrese i onda su nam došli profesori, vaspitači, eto ko je zainteresovan, dobit će dva dana slobodno. Ja sam otišao u medresu, dijete bio, vezan za kuću i jedva čekam ta dva dana sastaviti s vikendom“, ističe Bošnjaković.

Bilo je, kaže, i iznenađenja kada čuju da je imam.

“Otišao sam jednom da se prijavim na jednu akciju u Zavidoviće. Bila je tu sekretarica neka Borka, i ona je stala kad se upisuje ime, prezime. Ko sam, šta sam, zanimanje… Kažem da sam efendija. Ona stala, ne može da vjeruje da je efendija dobrovoljni davalac krvi”, priča on.

Razne uspomene ga vezuju za darivanje krvi.

“Sjećam se, recimo, da sam čovjeku davao uz rat u kolima Hitne pomoći kad su ga vozili za Zenicu, sjećam se jednom da sam iz vene u venu davao, žena se porađala“, dodaje on.

Bez dilema

Davao je krv najčešće u Zavidovićima ili u Zenici. Jednom u ratu je po pozivu išao i u Tuzlu.

“Jednom sam se zadesio u Zagrebu u džamiji i neki je čovjek tražio A negativnu krv i ja se odmah prijavio. Nisam imao uopće dilemu”, prisjeća se efendija.

Preko 35 davanja krvi je iza njega. Više nije darovaoc, jer mu zdravlje ne dozvoljava.

“Obolio sam uz rat i poslije su mi morali odstraniti bubreg. Svaki dan mi je dolazila žena u Zenicu kad su mi odstranili bubreg i jednom joj nisu dali ući. A, inače je ovako tiha, ali šta je tada bilo, rekla je, daj da vidim ko će mi ne dati, kad vam je kanticu od deset litara istočio krvi, onda se moglo u svaka doba, a sad mi ne dozvoljavate ući. I onda su je i pustili”, kaže on.

Sinovi nasljednici

Kada su mu uklanjali bubreg iz tijela, nisu mu tražili da dovede davaoca krvi, a također, jedne je prilike i imao operaciju na ruci kada mu je trebala jedna boca krvi.

Budući da je dugogodišnji davalac krvi, nije trebao donijeti zamjensku krv. No, to mu nisu, kako kaže efendija, krajnje namjere.

“Ko spasi jedan život kao da je spasio cijelo čovječanstvo, a to je moto i kad iz Crvenog krsta pozivaju, značio i njihov moto je, ko spasi jedan život, kao da je spasio cijelo čovječanstvo”, to je ono što ga je kroz život vodilo, pojašnjava.

Zanimljivo je što je efendija Bošnjaković na svoju trojicu sinova prenio ovaj običaj. I oni, sva trojica, otkako su napunili osamnaest godina daju krv.

“Kad me pozove sekretar u Crvenom krstu da odem i malo ispričam srednjoškolcima koji trebaju prvi put da daju krv, ja imam običaj kazati, koga čovjek na dunjaluku najviše voli. Neko kaže djevojku, neko momka, ali uglavnom roditelje i roditelji djecu. Eh, vidite, kažem im, najviše se vole djeca i da je štetno davati krv, ja ne bih svojoj djeci dao to da daju”, ističe efendija.

Poslušali oca

Najdraže mu je kada od svojih radnih kolega, imama, čuje kako bi voljeli odgojiti djecu kao što je on svoju odgojio.

Najstariji sin, Haris Bošnjaković, po završetku Šumarskog fakulteta u Sarajevu se vratio u rodne Zavidoviće gdje i danas živi i radi. I on se prisjetio kako je na fakultetu prvi put dao krv.

“Otac je bio već dugogodišnji davalac krvi. I on nas je i podstakao, hajde i vi, djeco, krenite mojim stopama. Jednostavno želja da se nekome pomogne jer znamo da ta krv može nekome spasiti život, a i nas vjera uči da ko spasi jedan ljudski život, kao da je sve ljude na zemlji spasio“, kaže Haris Bošnjaković.

Preko dvadest i pet puta je dao krv. Privilegija zdravih ljudi je daju krv, bolesni to ne mogu.

“Svakog sam čovjeka smatrao važnim, bez obzira na to ko on bio. Svaki puta ako sam bio u mogućnosti, odazvao sam se toj akciji, da jednostavno pomognem, da izmamimo nečiji osmijeh, možda će u tom trenutku ta moja krv pomoći nekome, barem jedan dio vremena da mu produži život”, ističe on.

Amir Bošnjaković je drugi sin efendije Ahmeta. Po završetku Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu je ostao u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, gdje se zaposlio i danas živi.

Prisjeća se kako prvi put kada je želio dati krv, nije bio u mogućnosti.

“Kada sam napunio osamnaest godina bio sam treći razred srednje škole, išli smo organizovano iz škole u Zenicu da damo krv. Međutim, kada su mi mjerili pritisak gore, bio je poprilično nizak, tako da mi nisu uzeli krv. Većini mojih drugara su uzeli krv, meni nisu, pa mi je to bilo žao”, ističe on, dodajući kako je kada su sljedeći put, također, organizovano išli, mogao dati krv.

Poseban osjećaj pomoći

Hoće li dati krv, pitanje je koje sebi ne postavlja.

“Ima taj osjećaj koji čovjek doživi kada zna da pomaže nekom drugom kome je ta krv potrebna”, navodi Amir Bošnjaković za Anadolu Agency (AA).

U mladalačkim danima nije razmišljao o posebnosti i važnosti darivanja krvi.

“Ono što je još bilo zanimljivo dok smo bili u srednjoj školi, nismo išli taj dan u školu. To je tada bio jedan od razloga zbog kojeg smo se odlučivali dati krv, i da napravimo taj izlet do Zenice. Ali poslije toga kada čovjek shvati šta je to, nastavi da daje krv iz drugih humanih razloga. Naša vjera nas uči da je najplemenitije pomagati drugima, a još znajući da se krv ne može napraviti vještački, da to još čovjek nije uspio da napravi u laboratoriji, a svi znamo da se bez toga ne može”, ističe on.

I najmlađi Ahmetov sin se uključio u porodičnu tradiciju uz braću i oca. Amer Bošnjaković je trenutno na master studiju Poljoprivredno-prehrambenog fakulteta u Sarajevu. Prvi put je i on dao krv u srednjoškolskim danima.

“Prvi put sam krv dao u četvrtom razredu srednje škole, kada sam napunio osamnaest godina. I to su bila mladalačka dokazivanja pred razredom, momačka. I nije čovjek razmišljao koliko je to bitno za nekoga kome će ta krv doći”, prisjeća se on.

Pregled prije darivanja

Darivanje krvi donosi i fizičke dobrobiti za samog darivatelja.

“Jednostavno, navikao sam od početka, od srednje škole, da svaka tri-četiri mjeseca dam krv, tako da sam dosad hvala Bogu petnaest puta dao krv i planiram to nastaviti. Uvijek kažem, otići ću i dati krv pa ću provjeriti kakvog sam zdravlja, jer ako me odbiju, znači da sam nešto bolestan“, kaže najmlađi sin efendije Ahmeta.

Prije svakog davanja krvi izvrši se pregled potencijalnog darivatelja.

“Možda ljudi imaju strah prema tome, možda se boje kako će reagovati. Ima ljudi boje se igle pa možda zato izbjegavaju. Ali to je zaista bezbolno, to jednom kada bi vidjeli, vidjeli bi da nije uopće problem. Prije toga doktor te pregleda, neće ti uzeti krv ako si bolestan, ako imaš visok pritisak, ako si prehlađen”, ističe Haris, nastariji efendijin sin.

Žele prenijeti tradiciju

Sva trojica braće navode kako bi sutra voljeli da njihovi potomci naslijede ovu lijepu tradiciju.

“Slijedio sam primjer babe i volio bih da sutra isto i oni urade. Jednostavno, volio bih da im svojim primjerom pokažem da je potrebno da pomažu drugima i da se uključe u ove akcije”, ističe Amir Bošnjaković.

Strah, ako ga ima, treba ga prevazići.

“U tom trenutku jedino što čovjek može dati nekome je krv, a to nama ništa ne znači, kroz nekoliko dana to će se nadoknaditi. I to bih preporučio svakome”, dodaje Amer, najmlađi sin.

Haris, Amir i Amer kažu da svaka tri-četiri mjeseca daju krv, jer nikada se ne zna kada će njihova krv nekome produžiti nekoliko dana, mjeseci ili godina života. A, u svemu tome posebnu podršku im daje otac koji ih je svojim primjerom i ponukao na taj korak.