Koje nas to “hemikalije ljubavi” tjeraju da tepamo jedni drugima?

Koje nas to “hemikalije ljubavi” tjeraju da tepamo jedni drugima?

“Bebo, zlato, dušo, maco, kuco, medo, mišu…” – samo su neki od nadimaka koje brojni parovi koriste u svakodnevnoj komunikaciji jedno s drugim. Evo šta na to kaže nauka.

Kad smo zaljubljeni, ništa nas ne čini srećnijim i sigurnijim nego osjećaj da su naše intenzivne emocije uzvraćene istom mjerom. Upravo kroz ovakve male znakove pažnje obje strane imaju osjećaj da je njihova veza posebna, i da su bliži jedno drugom.

Iako se ljudima sa strane može činiti poprilično otrcano i bljutavo, zapravo postoji naučno objašnjenje tepanja i sličnih ponašanja, a njegova je osnova, piše sajt “Psychologytoday”, ni manje ni više nego neurohemijske prirode, pa se povezuje sa prvim osjećajima zadovoljstva i ispunjenja koje smo imali još u ranom djetinjstvu.

Nauka to objašnjava na slijedeći način: tepanjem i dječijim govorom se nesvesno vraćamo u djetinjstvo, djelimično iz razloga jer je romantična veza biohemijski struktuirana na isti način kao i naši prvi doživljaj ljubavi još u ranom djetinjstvu – ljubav koju smo dobijali od naših roditelja.

Isti neurotransmiteri u mozgu su aktivni u oba scenarija, a za ovakve emocije odgovorna su tri hormona, piše sajt 021.com.

Dopamin je hormon koji u mozgu aktivira centar za nagrađivanje – iz tog razloga, baš kao što to rade majka i dijete, parovi žele da provedu što više vremena zajedno. Lučenje dopamina u ovakvim situacijama nam daje pozitivne osećaje zadovoljstva, uzbuđenja, ushićenja, energiju i pojačan fokus i pažnju.

Fenilatilamin je odgovoran za fizičku ljubav među partnerima. U pitanju je “hemikalija ljubavi”, koja kod parova indukuje ista ona euforična osjećanja koje majka i dijete imaju jedno prema drugome.

Oksitocin nazivaju i “ljubavnim lijepkom”, hormonom koji spaja, i čini da se osjećamo zaštićenim, sigurnim i dijelimo duboka intimna osjećanja s nekom osobom. U toku ranog života, luči se tokom dojenja, razmene fizičke nježnosti između djece i roditelja, poput ljubljenja i grljenja. U ljubavnim vezama, oksitocin se luči za vrijeme orgazma. Kad su majka i dijete razdvojeni, oboje mogu osjetiti snažnu čežnju jedno za drugim, baš kao i partneri u ljubavnim vezama.

U djetinjstvu, objašnjavaju psiholozi, imamo univerzalnu potrebu da budemo bezuslovno prihvaćeni, a upravo su ljubavne veze mjesta na kojima tražimo ponovnu potvrdu takvog stanja i identiteta ličnosti koju će neko voljeti bezrezervno i prihvatati je bez ikakve kritike.

U vezi težimo ka tome da se ponovo osjećamo voljeno i prihvaćeno kao nikad ranije, odnosno, kao nikad nakon djetinjstva. I ovo se, dodaju psiholozi, ne odnosi samo na trenutni osjećaj, nego i strah od toga da ćemo biti ostavljeni i napušteni – najveću noćnu moru svakog djeteta.

Dakle, tepanje i dečiji govor mogu zvučati spontano, ali na jednom dubljem, podsvesnom nivou, radi se o nesvesnoj strategiji da osobu kojoj tepamo “ubedimo” u iste one emocije koje imamo prema njoj, tražeći potvrdu i odobravanje.

021.rs

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE

NAJNOVIJE