Koji dio naredbe o zabrani izlaska djece nismo shvatili i zašto?

Više od 10.000 građana (čitaj roditelja) potpisalo je ovih dana peticiju protiv naredbe kojom se osobama mlađim od 18 godina zabranjuje da izlaze iz domova.

Potpisnici peticije smatraju da je potpuna zabrana kretanja osobama mlađim od 18 godina neopravdana, diskriminacijska. Dodaju i kako imaju i relevantna saznanja da djeca ne spadaju u rizičnu grupu, koja je pogođena koronavirusom, navode kako nijedna zemlja u Evropi nije donijela sličnu mjeru. 

Ukratko, svih 10.000 potpisnika traži da se ublaže mjere Federalnog štaba civilne zaštite pa da djeca mogu vani, da mogu na igrališta, da se mogu grupisati, ali da poštuju fizičku distancu. 

Jedna takva peticija (valjda ih za svaku općinu ima više) stigla je ovih dana i do mene. Moje dijete ide u osnovnu školu, u prisilnoj je izolaciji i prije nego što je iz štaba stigla takva naredba. Nemamo baštu, park nam je samo da ulicu prijeđemo. No, izlaska nema.

Iz razgovora s drugim roditeljima saznala sam ovih dana svašta – da je djeci dosadno, da ne znaju šta bi od sebe, da su roditelji iscrpjeli sve mogućnosti, da je vrijeme (po čijoj procjeni) da djeca izađu vani, da će ovo sjedenje u kući uništiti psihičko i fizičko zdravlje djece, da nema smisla da nam “neko” diskriminira djecu, da bi bilo dobro da makar koji sat djeca mogu izvan grada, na planinu i izletište, na pusti otok ili već negdje gdje nema ljudi.

Trebali smo se, dakle, kao odgovorni roditelji, izjasniti i moje rezolutno “ne” izazvalo je, moram priznati, ljubazne, ali oštre reakcije.

Roditelji, dakle, smatraju (makar ovih 10.000) da će sunčani dani mamiti djecu vani i da su svi od reda odgovorni. Baš kako su i bili prije ovih radikalnih mjera pa se roštiljalo po Igmanu, vozale role i bicikla po Vilsonovom, sjedilo se u Velikom parku, igralo lopte, šetalo Ferhadijom. Nekoliko dana prije, tržni centri bili su puni djece i roditelja.

Pozivajući se na odgovornost, roditelji zaboravljaju da su samo prije tri sedmice, kad je bilo govora o mogućnosti zatvaranja škola i vrtića, vrištali na vlasti: “A ko će nam čuvati djecu? A gdje ćemo s djecom?”, zanemarujući činjenicu da škole ne služe za “čuvanje djece”, već su obrazovne institucije u kojima učiteljice nisu bejbi siterke.

Onda se danima, baš u ovom stilu, vodila borba, s jedne strane onih koji su bili za zatvaranje škola te mnogo glasnijih onih koji nisu htjeli da čuju za to.

Pa su djeca ostala kod kuća. Pa smo ih vodili po izletima, parkovima, provodili s njima dane labave izolacije baš kao da su prvomajski praznici. Svega je bilo po Trebeviću, Igmanu, Bjelašnici… relaksirani roditelji i djeca u grupama, koja jedu sa prašnjavih roštilja, jer “šta je bolje od prirode”.

Kao za vrijeme dugih, ljetnih raspusta na Alipašinom, Dobrinji, na Grbavici… parkovi su bili puni razdragane djece. 

Sad ponovo isti problem. Džaba sve sumorniji podaci koji dolaze do nas, džaba upozorenja nadležnih da mjeru o potpunoj zabrani izlaska mlađima od 18 nisu donijeli tek onako. 

Sve je to kod nas tako, najpametniji smo, znamo da će nam djeca “psihički i fizički oslabjeti”, jer nisu u prirodi. Budimo iskreni, nisu to bili ni prije karantina. Živimo s generacijom koja voli tablete, kompjutere, telefone, TV ekrane. 

Da ne pretjerujemo u svojoj brizi i takmičimo se u tome ko je bolji roditelj.

Naredbe su da se poštuju. I u ovom momentu, ma šta mislili, treba biti slijep i slijepo vjerovati da se one donose za zdravlje naše djece.

Znam, bit će još teže, dolaze sunčani dani, vrijeme za igru i trčanje. Ali, ne po nikad očišćenim toboganima, parkovima punim papira, plastičnih kesa, opušaka.

Nije vrijeme za nadmetanje i prezentacije neprovjerenih podataka, analiza, rekla-kazala preporuka.

Ovo je vrijeme da mislimo o našoj djeci. I nama. I o onome da nijedna odluka o zatvaranju djece u kuće nije donesena tek onako.

Uostalom, hajdemo biti malo i empatični. Svako dijete ima roditelje koji imaju automobil kojim će ga odvesti u prirodu? Svaki roditelj će biti pažljiv i svoje dijete odmaknuti od drugoga na preporučenu razdaljinu? Svi ćemo šetati šumom sami i nećemo u park, na Vilsonovo, tamo gdje su drugari?

Da se ne zanosimo!

Avaz