Koji je vaš odgojni stil? Jeste li autoritarni ili demokratski…

Svaki od stilova odgoja ima svoje zamke. Dobro balansiranje između djetetovih potreba i želja vodi do uspjeha, ne postoji savršen roditelj, kao ni savršen odgoj.

Zamke u odgoju djece su mnogobrojne, a roditelji ponekad i u najboljoj namjeri rade pogreške. Nema uputstava za upotrebu, a djeca su različita i ne “pali” kod svih isto. Ne postoji savršen roditelj, kao ni savršen odgoj, ali važno je da roditelji prepoznaju svoje propuste i potom ih ne ponavljaju jer njihove reakcije imaju velik utjecaj na dijete.

Jedna od najčešćih pogrešaka u odgoju je premalo ili pak pretjerano hvaljenje djeteta. Naravno da ih je važno pohvaliti kada postignu neki uspjeh, no jednako tako pohvala ne bi smjela izostati ni za trud koji je dijete uložilo i onda kad uspjeh izostane. Važno je djetetu objasniti da ne mogu svi uvijek u svemu biti najbolji te da je u redu ponekad i pogriješiti.

S druge strane, pretjerano kritiziranje. kao i isticanje i naglašavanje djetetovih pogrešaka može dovesti do toga da dijete počne misliti da sve radi krivo. Odnos roditelja prema djeci može se razvrstati u tri tipa: autoritarni, demokratski i tzv. lesefer, objasnila je psiholog dr. sc. Jadranka Zorić.
– Ovisno o tome kojem tipu pripadaju, roditelji prave specifične pogreške. Tako će autoritarni roditelj zahtijevati apsolutnu poslušnost od djeteta, neće uvažavati njegove želje i mišljenja, može se očekivati striktna kontrola i kažnjavanje za svaki propust i najmanju neposlušnost.

Na taj način negativno se djeluje na razvoj ličnosti djeteta i može se očekivati da će takav odgoj u budućnosti rezultirati nesigurnom, napetom osobom, bez samopouzdanja, te da će takva djeca kad odrastu na sličan način postupati prema svojoj djeci, zbog tzv. transgeneracijskog prijenosa – objašnjava psihologinja Zorić.

U potpunoj suprotnosti su roditelji koji njeguju “lesefer” stil (od franc. laissez faire) i svojoj djeci sve dopuštaju – prepuštaju im da sami odlučuju i ne miješaju se. Tako im ne daju upute i ne usmjeravaju ih, pa dolazi do situacije u kojoj nedostatno definirana odgojna struktura rezultira dezorijentacijom djeteta koje se počinje ponašati mimo društveno prihvatljivih normi, kako mu u nekom trenutku dođe.

Kao i odrasli, ta su djeca manje odgovorna, lošije organizirana, mogu socijalno egzistirati mimo konvencionalnog. Psihologinja kaže kako je zlatna sredina ipak najbolji pristup.
– Najbolje funkcioniraju obitelji u kojima su roditelji demokratskog tipa. Oni dopuštaju djeci izražavanje mišljenja, dogovaraju se s djecom, usmjeravaju ih i upućuju ih na poželjna ponašanja. Ta djeca imaju najveće šanse da izrastu u zdrave, odgovorne i zrele ljude – pojašnjava Zorić.

Unutar ova tri osnovna stila ima još puno nijansi, između ostalog prezaštitnički stil i onaj najgori – zanemarujući. Takva djeca se moraju sama snalaziti jer ih roditelji ignoriraju i hladni su, nema motivacije što rezultira neposluhom i niskim samopoštovanjem.

Prezaštitnikči nastrojeni roditelji su pak topli, ali i brinu o svakoj sitnici te tako nehotice ometaju razvoj djeteta. Misleći da tako štite djecu zapravo ih čine nesamostalnima, emocionalno nestabilnima, preosjetljivima i nesigurnima. Mudri roditelji povuku se kad shvate da je dijete samo sposobno za neku novu aktivnost. Pa i po cijenu da naprave pokoju pogrešku ili ponekad razbiju koljeno i upadnu u svađu.

Psiholozi ističu kako pozitivno roditeljstvo, kojem god od ova tri stila bilo najbliže, podrazumijeva njegovanje, toplinu, osnaživanje, uvažavanje i vođenje. Ono što je također važno je da roditelj poznaje razvojne karakteristike svojeg djeteta i prilagođava im se.

Autoritarni stil
Svrha je uspostavljanje autoriteta, učenje samokontrole i poslušnosti djeteta. Odnos roditelj – dijete temelji se na odnosu nadređenosti i podređenosti. Nije dobro da se koriste naredbe koje se temelje samo na kaznama, umjesto dobro postavljenih granica koje dijete može ispoštovati.

Laissez faire stil
U doslovnom prijevodu s francuskog znači “pustite neka sve ide svojim tokom”. Djeca koja su ovako odgajana najčešće imaju problema s koncentracijom i usvajanjem novih vještina. Djeci trebaju granice, a to ne znači da roditelji koji ih postavljaju nisu bliski sa svojom djecom.

Demokratski stil
Naziva se još i autoritativnim stilom. On kombinira veliku emocionalnu toplinu i čvrstu roditeljsku kontrolu. Roditelji potiču kod djece samouvjerenost, kreativnost te nezavisnost emocija i znatiželju. Vode računa o djetetovim osjećajima i potiču ga.

Ne kažnjavajte stariju djecu zbog ljubomore
Dolazak novog člana obitelji uvijek nosi i neizvjesnost kako će ga prihvatiti prvorođeno dijete. Mjesto u domu gdje je dosad bio “glavni”, odjednom mora dijeliti. Premda su roditelji s drugim djetetom opušteniji i sigurniji, novorođenče će ipak okupirati većinu mamina vremena.

To može dovesti do toga da se starije dijete osjeća zapostavljeno i postane ljubomorno na bebu. Mirno dijete može postati zahtjevno i razdražljivo, a može se pojaviti i strah od razdvajanja. Za što kvalitetniju pripremu djeteta na dolazak bebe potrebno je puno razgovarati o tome kako će im izgledati život i što se mijenja.

Povedite dijete u kupnju stvari za bebu, neka vam pomogne u izboru odjeće. Možete mu kupiti i neku igračku, koju ćete mu dati kada dođete iz rodilišta, kao dar od bebe. Nakon porođaja uključite starije dijete što je više moguće u poslove oko novorođenčeta. U skladu s godinama može pomoći hraniti, prematati ili zabavljati bebu. Tako će se osjećati važno i potrebno.

– Roditelji često ne znaju što učiniti kada dijete promijeni ponašanje i postane agresivno. Rješenje nije u kaznama da bi se ponašanje promijenilo. Treba razumjeti dijete i pomoći mu nositi se sa svojim emocionalnim stanjem. Jedino to može rezultirati promjenom ponašanja – objašnjava Tomislav Kuljiš, autor programa “Roditeljstvo i rani razvoj” iz centra Prirodno roditeljstvo.

Napominje i kako roditelji ne smiju gušiti emocije starijeg djeteta koje uključuju animozitet ili netrpeljivost nego mu omogućiti da ih slobodno izrazi, pazeći da ne ozlijedi bebu. Dijete mora osjetiti da ga majka i otac, i kad je takvo, jednako vole. Izražavajući ljubomoru, djeca se bore za to da vrate svu majčinu pažnju.
– Djeca koja su iz prve godine i faze simbioze izašla s dovoljnim osjećajem bliskosti s majkom obično ne pokazuju takva ponašanja – kaže Kuljiš.