Koliko vrijedi život žene? Svi gledaju kako bježi, ali niko ne stiže pomoći – Mostar u šoku

Mostar je jutros osvanuo tiši nego ikad. Grad koji zna zaspati pod svjetlima Stare ćuprije, probudio se pod teretom pitanja na koja niko nema odgovor. Ubijena je Aldina Jahić, 32-godišnja , bježeći niz ulicu, tražeći spas, tražeći život koji joj je u nekoliko minuta nasiljem otet.

Ubiše je tamo gdje je došla po sigurnost — u toaletu kafića, sklonjena od pogleda, ali ne i od metka.

Napadač, nogometni sudija Prve lige FBiH, uhapšen je na mjestu događaja. Pokušao je, prema nezvaničnim informacijama, nauditi i sebi, ali ga je u tome spriječio zakočen pištolj. Nasilje je stalo, ali bol nije.

Kako se zaštititi od budale?

To pitanje danas odzvanja Bosnom i Hercegovinom jače nego ikad.

Kako se zaštititi od čovjeka koji misli da ima pravo da odlučuje o tuđem životu?

Kako pobjeći od onoga ko ti u jednom trenu šapuće volim te, a u drugom poteže oružje?

Kako prepoznati šta se krije iza osmijeha, iza „bit će dobro“, iza riječi „nikad te neću povrijediti“?

I na kraju — kako da žene vjeruju institucijama koje prečesto zakasne?

Porodica u crnini, država u tišini

Porodica ubijene žene danas je u potpunoj agoniji.

Život koji su poznavali srušio se u jednoj noći, a pitanja „zašto ona?“ i „gdje smo pogriješili?“ razbijaju tišinu njihovog doma.

Ali nisu sami.

Ovaj put, sa njima tuguje i cijela Hercegovina, cijela Bosna i Hercegovina.

Jer svi osjećaju da je ovo više od jednog ubistva.

Ovo je slika društva koje opet nije uspjelo zaštititi najslabije.

Koje opet kasni.

Koje opet šuti.

Ko će preuzeti odgovornost?

Hoće li iko reći da sistem nije dovoljno dobar?

Hoće li iko priznati da se žene ne osjećaju sigurno?

Hoće li iko objasniti kako je moguće da neko s oružjem, neobuzdanim bijesom i poremećenom potrebom za dominacijom hoda slobodno, dok one koje se boje — žive zatvorene?

Hoće li iko reći:

„Da, zakazali smo.“

„Da, moglo se spriječiti.“

„Da, sad je kasno — ali neće biti opet.“

Ili ćemo opet slušati o „individualnim incidentima“, kao da to olakšava bol?

Od ljubavi do smrti — najkraći put u ovoj zemlji

Prema neslužbenim informacijama, žrtva je bježala niz ulicu, pokušavajući pobjeći od čovjeka koga je poznavala.

Utrčala je u kafić, pokušala pozvati policiju.

Sklonila se u toalet.

Čekala.

Nadala se da će neko doći.

Niko nije stigao prije njega.

Tog trenutka više nije bilo zakona, nije bilo institucija, nije bilo ljubavi, nije bilo oprosta.

Bilo je samo oružje u rukama čovjeka koji je odlučio da njena priča završi baš tu — u nekoliko kvadrata hladne prostorije.

Mostar pamti, Bosna šuti, žene opet strahuju

Ovaj zločin nije jedan slučaj.

On je odraz zemlje u kojoj su žene napuštene u rukama sistema koji ih se sjeti tek kad bude kasno.

Zemlje u kojoj su mnoge slične priče završene jednako tragično.

I zato ovo nije samo vijest.

Ovo je upozorenje.

Poziv.

Krik.

Dok pravda ne progovori, strah će šutjeti umjesto nje.