Kopači na Rači kod Zenice ne pitaju za minuse: Osuđeni smo na rad na crno ili smrt

Deponija industrijskog otpada Rača kod Zenice mjesto je gdje više od stotinu kopača svakog dana, bez obzira na vremenske uslove i temperature, traga za željeznom rudom kako bi zaradili 10 KM.

Vanjski minus ili ne, snijeg ili sunčano vrijeme, ne znači mnogo kopaču koji svakog dana mora rizikovati život da bi prehranio porodicu. Uglavnom u paru, otac i sin, sa lopatama, kantama i kolicima u jutarnjim satima krenu prema izlaznoj kapiji željezare.

Kamioni koji izlaze iz kruga zeničke željezare i prije dolaska na Raču, gdje istresaju otpad, meta su svakog kopača. Ko prvi uskoči na kamion on i pronađe najbolje komade željeza koje kasnije proda, iako po izuzetno niskim cijenama. Svakog dana, a posebno ponedjeljkom kada kamioni svakih pola sata izlaze iz zeničke željezare, stotine kopača u pepelu i troski tragaju za komadima željeza.

“Ne bude toliko ljudi petkom i vikendom pa mi odemo kopati i vidjeti je li šta ostalo, da neko nije nešto vidio, a nama se posreći. I radnici firmi koje ovdje vrše otkopavanja nekada nas puste da uzmemo što njima ne treba jer valja skupiti stotinu kilograma za 10 KM”, govori jedan od zeničkih kopača na Rači.

Dvadesetogodišnji Ajdin je čekao kamion na izlazu iz kompanije ArcelorMittal te uskočio na njega prije nego je došao do mjesta gdje odlaže otpad.

“Ko se popne na kamion, a i ako bude imao sreće, pronađe neki fin komad željeza. Ja ovo radim sa ocem kako bi preživjeli jer ko bi se mrznuo po čitav dan ili ljeti kopao na +40 stepeni celzija da ne treba?”, pita se Ajdin.

Dnevni hljeb za 300 porodica

Samir Kubat danas je predsjednik mjesne zajednice “Tetovo”, a prije povrede koju je pretrpio i sam je kopao na Rači. U razgovoru za naš portal govori kako su stanovnici Gradišća, Tetova i Banloza osuđeni da kopaju bernu i željezo kako bi preživjeli.

“Ovi momci koji svaki dan kopaju željezo su osuđeni da rade taj posao. Taj narod je naučio raditi i rade kako ne bi došli do javne kuhinje, a šta bi onda grad sa dodatnih 300 porodica na javnoj kuhinji? Sve je to omladina koja je završila školu, ali nema gdje raditi jer proteklih nekoliko godina u Zenici nije otvorena nijedna firma”, govori Kubat.

Ističe kako su u proteklih 20 godina otvorene samo firme koje se bave otkupom željeza, a da ArcelorMittal Zenica od 2008. godine ima stagnaciju pri zapošljavanju.

“Naš problem je što nemamo nijednog vijećnika u Gradskom vijeću iz našeg mjesta koji bi skrenuo pažnju na sve ovo. Ljudi koji rade nemaju radni staž, jer rade na crno, a s godinama i obole, postanu invalidi ili poginu”, dodaje Kubat.

Niko ne vjeruje u bolje dane

Nesreće na Rači dešavaju se svake godine zbog nepažnje kopača s obzirom da se često vrše potkopavanja materijala zbog čega dolazi do odrona i zatrpavanja. Niko od njih ne vjeruje da će doći bolji dani.

“Kada dođe do smrti, jedno vrijeme se blokiraju radovi, ali ako oni svi prestanu raditi imat ćemo porast kriminala i problem u gradu jer ti ljudi od nečega moraju živjeti. Šta ćemo onda kada svi odu na javnu kuhinju? Državne službe trebaju tražiti adekvatno rješenje za ove radnike, da imaju pravo na život i na rad. Mi smo osuđeni da radimo na crno ili da umremo”, govori Kubat.

Naš sagovornik za kraj je poručio mladima da nakon završetka školovanja odlaze iz ove zemlje koja nema perspektivu. Kako kaže, ili će kopati na Rači i umrijeti ili će čekati posao i prirodnu smrt.

klix.ba