Korona u školi mog djeteta – kako je to u Njemačkoj?

Škole i vrtići moraju da rade, kažu političari. Ali šta kad korona uđe u školu ili vrtić? Ko mora u karantin i koliko? Da li se testira i kolike su kazne kad se krše pravila? Novinar DW piše iz ličnog iskustva.

“Dragi roditelji, nažalost moramo da zatvorimo školski boravak za odjeljenje 3b. O ostalim detaljima ćemo vas obavijestiti u toku dana”, stajalo je u elektronskom pismu od škole, piše DW.

Naravno, nama, ponosnim roditeljima dječurlije iz 3b ove bonske škole, odmah je bilo jasno o čemu se radi. Popodne je potvrđeno – jedno dijete je dobilo koronu, a to znači da sva ostala djeca moraju u karantin. Dvije sedmice nema izlaska iz kuće niti primanja posjeta, počevši od trenutka posljednjeg mogućeg kontakta sa zaraženim djetetom.

Kako to radi Njemačka

Djeluje da je, poslije uvodne panike i haosa tokom kojih su škole bile zatvorene ili su radile na kašičicu, Njemačka pohvatala konce u sučeljavanju sa epidemijom, a mjere su svedene na razumne. Ili, skoro razumne.

Recimo od početka školske godine krajem avgusta, djeca u našoj pokrajini (Sjeverna Rajna-Vestfalija) moraju da nose maske u školama, osim kada sjede na svom mjestu u učionici. Što bi možda imalo nekog smisla da popodne, kada umjesto škole počne školski boravak, pravilo o maskama više ne važi.

Smislenija je druga mjera: djeca su strogo odvojena po odjeljenjima – različita odjeljenja ne dolaze u kontakt ni u školskom dvorištu, niti u kantini za vrijeme ručka.

Tako recimo sada samo jedno odjeljenje (djeca, učiteljica, vaspitači) ide u karantin, dok druga nastavljaju normalno.

Prema uputstvima Instituta „Robert Koh”, u preventivni karantin idu samo takozvani „primarni kontakti” – oni za koje se zna da su duže vrijeme u zatvorenom boravili sa zaraženim ili bili u kakvom drugom bliskom kontaktu. U praksi to u školama i vrtićima znači da se zatvaraju cijele grupe jer ko bi sad mogao da zna koliko je koje dijete imalo kontakta sa zaraženim djetetom.

Dašak haosa

Stvar preuzima lokalni Zavod za javno zdravlje. Od njih poštom treba da stigne i pisana odluka o karantinu za našu kćerku. Kazne za kršenje karantina nedavno su pooštrene i mogu da idu do čitavih 25.000 evra.

Ne znam da li komunalna milicija stiže da provjerava sve koji treba da su u karantinu – jer, samo zbog jednog slučaja u školi, u karantin mora između pedeset i sto ljudi, kada računate školske drugove, djecu sa kojom dijelite sportski klub ili neki kurs, porodicu, prijatelje, one pored kojih ste eventualno sjedili u restoranu.

Kako god, sa karantinom se nije igrati – najprije jer nije fer, a onda i jer je pandemija probudila denuncijatorsku prirodu vrlih sugrađana. U prvim mjesecima pandemije telefoni policije neprestano su zvonili jer su ljudi, često bezveze, prijavljivali komšije, poznanike i neznance.

Čitam da su njemački zavodi za javno zdravlje u haosu – da zapošljavaju studente kao ispomoć, da im pomaže i preko hiljadu vojnika, da ne stižu da isprate sve kontakte zaraženih i obavijeste koga treba.

Pa ipak, to je sve svjetlosnim godinama ispred susjedne Holandije sa pet puta manje stanovnika i po 6.000 novozaraženih dnevno (u Njemačkoj sada prosječno oko 4.000, a u posljednja 24 sata 5.132) gdje su nadležni zvanično digli ruke od praćenja kontakata zaraženih. Svako treba da po savijesti obavijesti ljude koje je susretao prethodnih dana i mogu misliti na šta to liči.

Ili od Srbije gdje je brat ovog novinara imao temperaturu, kašalj, početak zapaljenja pluća, otupjela su mu čula mirisa i ukusa, ali nije ni testiran jer, kako su mu kazali, nije bilo testova. Na kraju je sam sebe strpao u izolaciju. Kako se zarazio? Koga je možda zarazio dok nije počeo da osjeća simtpome? To nikoga nije interesovalo.

I šta sad?

U pismu Zavoda za javno zdravlje nam poručuju da mi, ukućani, izbjegavamo kontakt sa kćerkom. Malo je teško očekivati da osmogodišnjakinja, potpuno zdrava i sa malim šansama da uopšte ima koronu, dvije sedmice čami u svojoj sobi. Trudimo se da se bar ne približavamo previše.

Nejasno je da li će neko testirati svu djecu iz razreda. Ponekad to rade, ponekad ne. Čak i ako bismo sami odveli dijete na testiranje, negativan nalaz je ne bi oslobodio karantina.

S druge strane, roditelji, braća i sestre djece u karantinu – nisu u karantinu. Možemo dalje na posao i gdje već treba ili hoćemo da idemo, mlađa kćerka može u vrtić.

Ali, koje je to dijete iz odjeljenja zaraženo? Valjalo je prvo odbraniti se od naleta roditelja koji bi po svaku cijenu da znaju ko to ima koronu – malo radi trača, a malo da bi valjda vagali koliko se njihovo dijete druži sa tim djetetom i da li da paniče ili ne.

Na kraju se porodica zaraženog dječaka sama javila, što je vjerovatno i najpametnije jer spriječava glasine. Neki roditelji su predložili da im pošaljemo cvijeće i lego-kockice za klinca, uz želje da brzo ozdrave, no od toga se odustalo jer neki drugi roditelji misle da pare iz odjeljenske kasice bolje treba dati na filtere za vazduh. Neki su indirektno natuknuli da su zaraženi „odgovorni” što su sva djeca u karantinu.

Kćerki smo objasnili da niko nije „odgovoran” niti kriv. Ali mogu da zamislim šta neka druga djeca slušaju kod kuće i kako će se odnositi prema zaraženom djetetu kad se vrate u školu.

Inače, kćerka kaže da je baš loše što je korona izbila pred jesenji raspust, a ne usred škole kad bi je oslobodila omražene matematike i geometrije. Sada Netfliks mora da bude jadna zamjena za kamp za jahanje na koji ne može i za koji će nam valjda vratiti pare. Taman kad karantin istekne – raspust je gotov i počinje škola.

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE