Lagumdžija otkrio detalje iz političke karijere i govorio o tome koliko vrijedi Nikšićeva riječ

Lagumdžija otkrio detalje iz političke karijere i govorio o tome koliko vrijedi Nikšićeva riječ

Zlatko Lagumdžija je u drugom dijelu intervjua za Klix.ba govorio o javnosti manje poznatim detaljima, a koji se odnose na njegovo dugogodišnje djelovanje u SDP-u, dešavanja nakon 11. septembra 2001. i relacije Bosne i Hercegovine i Srbije od prije 20 godina.

Osim toga, govoreći o izmjenama Izbornog zakona, posebno je komentarisao djelovanje predsjednika HDZ-a Dragana Čovića. Pitali smo ga kako komentariše mišljenje da je jedan od rijetkih političara koji je imao priliku i znanje da državu promijeni nabolje, ali da je nije iskoristio i zbog svog karaktera. Odgovarajući na posljednje pitanje izdvojio je ono što smatra najvećim greškama.

Lagumdžija je trenutno lider koalicije SD BiH Socijaldemokrate Bosne i Hercegovine Zeleni pokret, a u kojoj je predsjednik Programskog savjeta koalicije. U prvom dijelu intervjua je, između ostalog, obrazložio koja je njegova uloga u ovoj koaliciji, zašto je postao njenim dijelom i šta namjerava uraditi poslije predstojećih izbora.

Čime argumentirate tvrdnju da su SDP i SDA već dogovorili koaliciju? Vaš bivši stranački kolega, blizak saradnik, aktuelni predsjednik SDP-a Nermin Nikšić kaže da nema ništa od toga.

Argumentiram tu tvrdnju ponašanjem i konkretnim djelovanjem SDP-a, pored onoga što znam o sastancima koje imaju na različitim nivoima. Što ne kažu da neće sa HDZ-om – zato što su HDZ-u poslali havere i kazali HDZ-u da znaju da će biti nezaobilazan faktor, jer njihovom politikom HDZ će uzeti više od 13 mjesta u Domu naroda. Ovi ne da neće dobaciti do šest, neće se ni približiti do šest mjesta.

Pogledajte njihove liste. Gdje se Hrvati nalaze na listama SDP-a i DF-a za kantonalne skupštine, osim “Muje i Sulje u Goraždu”, jer će vjerovatno iz ovog grada biti tri-četiri Hrvata i svi su se sjetili da se tako može ući u Dom naroda? Gdje su im Hrvati u Posavini, Unsko-sanskom kantonu, Srednjobosanskom kantonu, Zeničko-dobojskom kantonu? Jedino što ćemo imati su oni iz Sarajeva i Tuzle, a to su oni koji zaista predstavljaju hrvatski narod. To nije dovoljno. Iz toga se vidi da su se već pomirili sa HDZ-om.

Vidite da su napravili liste da se tuku sa SDA, da bi imali što više Bošnjaka nego SDA, a kako bi mogli sjesti za sto sa što većim “Bošnjačkim kapacitetom”. Rekao sam vrlo precizno. Neka lider SDP-a prije izbora izađe, ne sa parolom na predizbornom skupu na kojem je skupio 100 ljudi i to objavio na Facebooku, pred kamere sa potpisanim papirom, odlukom Glavnog odbora SDP-a da neće koalirati sa SDA, HDZ-om i SNSD-om. Neka to napišu, a onda ću povući to što sam rekao. To neka uradi u narednih deset dana.

Dovoljno znam koliko vrijedi riječ Nermina Nikšića.

Koliko vrijedi Nikšićeva riječ?

Toliko da bi mu bilo bolje da se na nju ne poziva. Nisam ja jedini koji to odlično znam.

Da li je to jedan od ljudi, bivših saradnika u SDP-u u koje ste razočarani?

On vrlo kvalitetno stoji na top listi tih ljudi i u to nemam nikakve dileme. To više nije važno. Ne interesuju me ljudi tog profila. SDP je pun časnih ljudi koji zaista vjeruju u ideju i to je ono što me najviše rastužuje. Znam da ogroman broj ljudi u SDP-u vjeruje u ideju. Nažalost, u vrhu te stranke postoji kritična masa onih koji su postali zarobljenici vlastitih interesa i koji u socijaldemokratiju vjeruju, kao što bi vjerovali u bilo šta što im se ponudi. Počeli su da po metodama liče na one koji su ovu zemlju doveli na prosjački štap, a one iz SDA, SNSD-a, HDZ-a i DF-a.

Nemojte zaboraviti na sljedeće. SDP i SDU su na izborima 2010. zajedno imali 300.000 glasova. (Željko) Komšić (član Predsjedništva i predsjednik DF-a) je četiri godine kasnije, na izborima, po nalogu SDA pocijepao SDP. SDP, DF i SDU su 2014. imali ukupno 300.000 glasova. Dakle, ti ljudi se nisu razočarali u ideju socijaldemokratije. Pojavio se Komšić i onda je za njim krenulo pola ljudi iz SDP-a, jer su vjerovali da on neće sa SDA, za razliku od mene koji sam kao išao.

On je na Glavnom odboru SDP-a 2010. godine nudio ostavku i rekao da će se povući sa mjesta stranačkog potpredsjednika ako ne uđemo u koaliciju sa SDA. Ta famozna odluka je donijeta na sjednici Glavnog odbora poslije izbora 2010. Dvije godine nakon što izlazimo iz koalicije, on izlazi iz SDP-a i cijepa biračko tijelo. Otišao sam 2014. Saberite broj glasova za liste SDP-a i DF-a na poslednjim lokalnim izborima doći ćete do 150.000 glasova. Gdje je otišlo 150.000 ljudi u šest godina ili osam godina od kada je Lagumdžija otišao?

Jesu li iselili?

Pa nisu valjda samo glasači SDP-a iselili. Nemojmo biti nerealni. Jesu li novi glasači NiP-a ili NS-a možda useljenici?

Za glasače desnih stranaka se smatra da su klijentelistički vezani?

Saberite glasove SDA iz 2014. sa glasovima iz 2018., kao i stranaka koje su nastale iz SDA. Vidjet ćete da je to biračko tijelo naraslo za više od 100.000. Ovamo fali 150.000. Jesu li Bosanci i Hercegovci, Bošnjaci otišli toliko udesno? Moguće je da jesu, ali to nije zbog razočarenja u ono što sam ja vodio, nego u ovo što imaju poslije 2014. do danas, kada mene više tamo nema.

Nisam postao predsjednik SDP-a da bih bio predsjednik Chelseaja kao šampiona Evrope. Naslijedio sam Manchester United nakon avionske katastrofe u Minhenu prije više od šest decenija, kada je kompletan tim poginuo pri povratku sa utakmice sa Crvenom zvezdom. Od tima koji je demoliran na prvim višestranačkim izborima, kao i na prvim postratnim izborima, kao Manchester United u avionskoj nesreći, od takvog SDP-a napravili smo šampionski tim, kao što je Mat Busbey od Busbyjevih beba napravio šampiona Evrope.

Predsjednik SDP-a sam postao kada je SDP imao jednog državnog parlamentarca, a to sam bio ja. Tada je SDA imao 19 puta više zastupnika u Parlamentu Bosne i Hercegovine, a 26 puta više u Parlamentu FBiH. Kada smo 2014. izgubili, izgubili smo i to nije sporno. No, tada smo imali tri puta manje zastupnika od SDA u državnom i Parlamentu FBiH. Dva puta sam pobijedio SDA i dva puta izgubio – pošteno.

Dečki sada govore da sve što je tada valjalo da su oni bili. Gdje je bio Lagumdžija? Kada smo izgubili, onda je Lagumdžija bio. To dok smo pravili autoput, onda su kao oni bili. Prvo, i sami kažete da se nisu ništa pitali, jer sam ja bio autoritarni vođa. Neki od njih, kada im to odgovara, kažu da sam ja sve određivao. Možete misliti kakve su to ljudske gromade – nisu smjeli ništa da kažu, jer im je to “vadiona” kada dobiju nezgodna pitanja. Odlično. Kada sam ja sve određivao, ne znam zašto se hvalite autoputom i drugim zaslugama.

Da 2000. nisam napravio alijansu 12 stranaka i kad je došao 11. septembar 2001. (kada je izvršen stravičan teroristički napad na Sjedinjene Američke Države), od ove zemlje ne bi ostalo ništa. To su meni priznali ljudi kojih više nema, a koje sam pobijedio. Međutim, ja i moja porodica smo platili cijenu toga. To da nismo uradili, mi bismo nakon 11. septembra 2001. bili peta među četiri države osovine zla koje je nagovijestio tadašnji američki predsjednik George Bush mlađi (Afganistan, Iran, Irak i Sjeverna Koreja).

Rahmetli Alija Izetbegović (prvi predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine) i Haris Silajdžić (bivši premijer Bosne i Hercegovine i član Predsjedništva) su poslije Dejtona bili u Bijeloj kući bili sa američkim predsjednikom. Do danas sam ja još jedini čovjek koji je također bio u Bijeloj kući sa američkim predsjednikom. Nađite nekog da je poslije mene to bio. Ne na prijemu, već u Bijeloj kući na sastanku.

Tada smo ovu zemlju izvukli iz kandži antiislamske euforije koja je nastala nakon 11. septembra 2001. Kako je to urađeno – to je druga priča. To nije palo sa neba i platio sam cijenu toga. Sjećam se 2010. kada mi je Halid Bešlić rekao da ko napravi 50 kilometara autoputa vladat će 50 godina. Prođoše četiri godine, sreli se mi mu u sali kao prijatelji i rekoh: Halide, vidiš da smo napravili 100 kilometara. Molim te, nemoj mi više politički pametovat.

Lagumdžija: Aktuelna vlast se muči u izgradnji autoputa (Foto: I. L./Klix.ba)
Lagumdžija: Aktuelna vlast se muči u izgradnji autoputa (Foto: I. L./Klix.ba)

Ovi su osam godina na vlasti i još nisu napravili autoputa ni pola koliko mi za nekoliko godina. Tehnologija napredovala, para ima, a oni – muče se.

Kako vam SDP sada djeluje, nekoliko godina nakon što ste okončali predsjednički mandat u toj stranci? Šta je to loše, a šta dobro u ovoj partiji?

Sa SDP-om već četiri godine nemam nikakve veze. Ne vidim da su se stvari promijenile, kako je najavljivano. Na Kongresu SDP-a 2014. podršku sam dao Nerminu Nikšiću. Sve je isto samo mena nema – ja sam kao otišao, a svi drugi su kao ostali. Prihvatam to da se pelene i političari moraju često mijenjati. No, bojim se da su poslije mog odlaska prevladali nedorasli političari u nepromijenjenim pelenama. Izgleda da je mojim odlaskom sa čela SDP-a, jednom broju ljudi u vrhu SDP-a u biografiji preostaje samo jedinstveni matični broj, kada im odvadiš ono što im je dao SDP. Niti je profitirao SDP, niti socijaldemokratija, a najmanje Bosna i Hercegovina.

U ovih osam godina niko im nije smetao, posebno ne Zlatko Lagumdžija, da pokažu šta može biti bolje, i oni i SDP. Mi smo bili opozicija za koju se znalo da će brzo doći na vlast i tada nije bilo upitno ko je opozicija. Nemojte zaboraviti da je kada smo formirali vlast 2000. postojala hrvatska samouprava u kojoj je Ante Jelavić pozvao vojsku da izađe iz kasarni. To smo zaustavili uz pomoć međunarodne zajednice. Da smo na Twitteru i saopćenjima diskutovali sa Jelavićem, Herceg-Bosna bi 2000. bila država. Nismo plakali međunarodnoj zajednici, nismo ušli u sukob sa međunarodnom zajednicom.

Samo što smo to sanirali, desio se 11. septembar. Onda smo u takvim uslovima državu uveli u Vijeće Evrope. Napadan sam zato što sam (Zorana) Đinđića (bivšeg premijera Srbije) pozvao (kao predsjedavajući Vijeća ministara, tj, ministar vanjskih poslova) na Baščaršiju, a on je došao sa delegacijom privrednika. Prethodno je u Beogradu dao akreditive ambasadoru Bosne i Hercegovine koji je bio Zlatni ljiljan i Hrvat (Željko Komšić). Nije ga odbio. Da vas podsjetim, tada smo podigli tužbu protiv Srbije, odnosno Jugoslavije. Tada je imenovan predstavnik Sakib Softić, a tada nijedan član Predsjedništva nije uložio vitalni nacionalni interes i imenovan je nas zastupnik pred sudom u Hagu. To smo u punom dogovoru uradili ja kao ministar vanjskih poslova, Haris Silajdžić, Beriz Belkić, pokojni Jozo Križanović, kao tadašnji članovi Predsjedništva.

Tada smo vodili diplomatsku akciju o kojoj nikada nisam govorio. Prvo sam razgovarao o tome sa onim sa kim je trebalo izvan regiona, a onda su neki ljudi razgovarali u Srbiji. Potom sam razgovarao sa Đinđićem, ne sa Vojislavom Koštunicom. Tada je logika bila jednostavna:

Nemoj Zorane da sada vodimo dijalog o tome da li je bila agresija, hajmo dati na međunarodni sud da presudi. Niti ima lidera u Srbiji, sa ovako svježim Miloševićevim naslijeđem, koji će reći da je bila agresija, jer se plašite da ćete morati platiti odštetu. Niti ima časnog čovjeka u Bosni i Hercegovini, naročito Bošnjaka, koji je spreman da odustane od tužbe. Jedini način da i vi i mi živimo normalno jeste da pustimo međunarodne institucije da donesu presudu koju ćemo svi poštovati.

Onda smo digli tužbu. Tako se vodi državna politika, a ne kao u Vijećnici – sijela. Da pošalješ premijera i potpredsjednika stranke (SDA) da mu kažu da se ne brine i da se mi šalimo. Nisam ja poslao ni Nikšića, ni Komšića da odu i kažu Đinđiću da ništa ne brine i da se mi šalimo. Nego obrnuto, njih dvojica nisu ni znali da se to radi, ali je znao ko treba da zna. To je ozbiljno vođenje državne politike i to nam nedostaje.

Moramo ući u vrijeme kada ćemo se ozbiljno baviti poslom i sarađivati sa susjedima, bez obzira da li imaš kretena, katila protiv sebe ili imaš prijatelja sa sobom. Prijatelji se prave, a neprijatelje ćeš lako dobiti. Za mir i prosperitet tri države je potrebno da sve tri ili četiri strane budu za to. Dovoljno je da jedna bude protiv i da sve ode niz vodu. Ništa ne možemo postići time što plačemo nad svojom sudbinom i ovdje se junačimo narodu. Čovjek je četiri godine u zatvoru u Beogradu zbog navodnih ratnih zločina. Zaboravili su na njega. To se ne radi tvitovima i saopćenjima.

Bio je sličan slučaj 2014., kada smo sa Ivicom Dačićem i Aleksandrom Vučićem završili neke stvari. Slučaj je završen tako što su čovjeka pustili. Ne vodi se ozbiljna politika, državna politika kao što se to čini posljednjih godina. To je naša tragedija. Izgubio sam izbore i zbog toga što sam Đinđića doveo. Čovjeka koji nam je lobirao za Vijeće Evrope i koji nije zaustavio tužbu protiv Srbije radi mira i budućnosti u našem regionu kao dijelu ujedinjene Evrope, čovjeka koji je meni rekao u četiri oka, i to prvi put govorim, i to prije nego što će ovdje doći, da će Miloševića isporučiti Hagu, jer je to dobro za Srbiju, a ne samo za pomirenje u regionu.

Onda sam, valjda, kao ovi današnji mahalaši, koji kao glume državnike i narodne zaštitnike, trebao pričati da mi je Zoran rekao da će isporučiti Miloševića Hagu i onda sam ja kao glavni. Milošević je isporučen. Mogao sam upropastiti izručenje Miloševića, a da kao fol budem neki polovni mangup. Normalno da to ozbiljnim ljudima ne pada na pamet. Ne može se to tako raditi i voditi narod i država.

Šta je rješenje za Izborni zakon? Da li je zaista pomirljiv građanski i etnički koncept ili će biti ili jedno ili drugo?

Političari moraju biti legalisti, vladavina prava je temelj. Sadašnjim uređenjem mora postojati i etnički i građanski koncept. Nisu etnički i građanski koncept nepomirljivi. U krajnjem slučaju, ovima kojima su usta puna građanske države svakom prigodom se vraćaju na ZAVNOBiH. ZAVNOBiH je ustrojio modernu državu poslije toliko stotina godina njene izgubljene državnosti. Znate li koliko je zemalja u Evropi postojalo kao države prije 700-800 godina i kako su se zvale? To što je nekada bilo, to je nešto što je jako važno, ali ne možemo živjeti na historiji. Moramo je poštovati i nešto naučiti iz nje. Moramo graditi budućnost na najboljim temeljima historije. ZAVNOBiH je vratio državnost zemlje. Najprosperitetniji dio historije Bosne i Hercegovine bio je zasnovan na ZAVNOBiH-u.

Čoviću se prije četiri godine pojavilo Božje davanje , a sada naročito s Komšićem i tom povikom da ćemo mi njima uzeti šest mjesta u Domu naroda Parlamenta FBiH. Vjerujte, najjači argument, u svim razgovorima koje sam imao, jeste zloupotreba Hrvata iz Goražda. To je jedini Čovićev argument. Ništa mu drugo nije argument i odlično ga je izlobirao. Nema čovjeka na planeti, koji se bavi Bosnom i Hercegovinom, a da ne zna za lažnog Hrvata iz Goražda. Fasciniran sam učinkovitosti HDZ-ove vanjske politike.

Da li jedino Čović ozbiljno radi na tom pitanju?

Čovićeva politika je politika rušenja, ta politika je generator najozbiljnijeg kriminala i korupcije. No, jednu stvar morate shvatiti. Ako imate s nekim problem i vodi opasnu, zločinačku, kriminalnu politiku, ne možete svoju konfrontaciju zasnivati na objašnjavanju toga da je to loše. Morate se suočiti s protivnikom, znati koje su njegovi kvaliteti da biste mu se mogli suprotstaviti. On je praktično visoki predstavnik bez bonskih ovlasti. Bez njega se ništa ne može i ništa se neće moći uraditi poslije ovih izbora.

Upravo ovakva politika njemu pogoduje. Njega uopće ne interesuje Predsjedništvo, već on direktora Uprave za indirektno oporezivanje ne bi dao za dva člana Predsjedništva. Drži kompletne finansije i pravosuđe. Drži ono što je država i bez njega ne možeš ništa. Bosna i Hercegovina je u Dejtonu napravljena, ne kao avion sa pilotom i dva kopilota, već sa tri pilota. Svaki od njih mora da neko drži gas, neko viče da se sleti, neko viče da se uzlijeće. Bosna i Hercegovina je država sa tri pilota, a mi smo putnici u njemu. Svaka njihova nesloga može biti pogubna za sve putnike, a tri pilota ne brinu mnogo ako su sebi osigurali padobrane.

Ono na čemu insistiram i na čemu radim sa puno ljudi jeste da vidimo kako da počne realizacija potpisa koji su lideri dali predsjedniku Evropskog vijeća Charlesu Michelu da će raditi na reformama, kako da to pretvorimo u koalicioni dogovor onih koji će formirati vlast. Zato se bavim ovom. Ja u tome nisam učestvovao, ali znamo da smo 2015. i 2019. imali dugotrojano formiranje vlasti.

Onda se međunarodna zajednica sjetila da napravi reformski program. Sad međunarodna zajednica stvari mora okrenuti naopako. Hajmo napraviti reformski program, pod patronatom međunarodne zajednice, sa onima koji imaju mandat građana, a kojima će se tretirati mehanizmi funkcionalnosti države i odmah Izborni zakon.

Napravimo kompletan reformski paket koji uključuje i Izborni zakon, prije formiranja vlasti, kojim će se implementirati presude Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Dakle, sve presude, a ne po principu švedskog stola. Moraju se odrediti ustavne, pravne i administrativne pretpostavke da imamo funkcionalnije institucije. Mora se napraviti koalicioni program kojim će se definisati distribucija ovlaštenja svih nivoa vlasti kako bi se efikasno uključio što veći broj aktera za ubrzanje evropskog puta.

Pola godine se govorilo o komisiji za mehanizam koordinacije evropskih integracija. Kako je napraviše, tako je zaustaviše. Oni se sastaju, ali uz konstantne političke blokade koje javnost više ni ne prati. Imate tamo odlične ljude, ali su oni zaglavljeni političkim nedogovorom.

Treća stvar su izborne reforme. Kada se napravi takav paket, e tek onda da vidimo ko je spreman da to potpiše. To zahtijeva brzo i kontinuirano zasijedanje parlamenta da se reformski paket usvoji. To je jedini način da ove ljude natjeramo na reforme.Treba im jasno reći: Ako ne budeš potpisao, onda nećeš biti vlast. To je njima jedino tako jasno i zato je vrlo jednostavno.

Da nam se ne desi ono iz 2014. i 2018. – formirat će vlast, a stranci će ih zvati na roditeljski sastanak, a mi ćemo tada, suočeni sa spomenute četiri krize, izaći na ulicu. No, ulica nije rješenje. Toga se još više plašim, jedne neartikulisane ulice i očajnih ljudi.

Vi znate šta je to?

Dobro znam šta je to. I znam da se to teško može kontrolisati, a još teže na toj osnovi doći do stabilnosti i održivog institucionalnog rješenja.

Često se može čuti da ste vi jedan od rijetkih političara koji je imao priliku i znanje da ovu državu promijeni nabolje, ali da je niste iskoristili te da je razlog za to i vaš karakter. Kako komentarišete ovu konstataciju?

Nikada nisam imao priliku, kao ni bilo ko drugi, da sam mijenjam nabolje, jer Dejtonski sporazum omogućava samo onima čija stranka ima većinu u oba entiteta, na državnom nivou i u sva tri kluba naroda i u zastupničkom domu. Za takvo nešto je neko morao imati, ne 300.000 glasova, što je plafon SDP-a. Neko mora imati 300.000 samo u RS-u i 500.000, u FBiH, a onda unutar tih brojeva minimalno po 100.000 Bošnjaka, Hrvata I Srba. Najveći rezultat bilo koje partije nikada nije bio ni blizu tome. Moj problem je što sam odavao dojam veće moći, nego one koju sam imao.

Da li ste to svjesno radili?

Da , svjesno sam nekad saljevao stravu razbijačima države i društva, folirao sam da sam jači nego što jesam. To nisam radio prema saradnicima, ali jesam prema koalicionim partnerima i posebno političkim protivnicima. Da citiram jednog velikog državnika koji je u kriznim situacijama imao običaj reći saradnicima da ne zaborave da “naša moć ne proizilazi iz naše moći, nego iz percepcije ljudi o našoj moći”.

Moja moguća greška je i ta što sam preuzimao odgovornost i donosio odluke u teškim kriznim situacijama, umjesto što sam mogao da se populistički ponašam i objašnjavam da je svako drugi odgovoran osim mene. To je moja greška sa dnevnopolitičke tačke gledišta. No, sa stanovišta državnih interesa to nije greška. Naprotiv. Ponovo bih uradio stvari koje su me najviše koštale.

Moja najveća greška je ta što sam vjerovao lošim ljudima i na kraju plaćao za njihove greške. Tu nema dileme. E taj moj karakter, kako ga nazivate, je bio grub ili mekan, u zavisnosti od karaktera sagovornika prema instituciji koju sam predstavljao ili prema meni lično. Zbog toga ni Dodiku, ni Čoviću nije padalo na pamet da u moje doba verbalno razvaljuju državu, da prijete entitetima i sukobima, a kamoli da rade na tome – da organizuju referendum, da naoružavaju policijske formacije i da od njih prave vojsku. To nisu radili zbog mog karaktera, sjetite se.

Zbog mog karaktera je visoki predstavnik ili neki drugi međunarodni predstavnik vikao na mene, lupao šakom po stolu samo tri puta u jednom – prvi put, zadnji put i nikad više. To je tako bilo samo zato što se ja na njih nisam žalio medijima, već sam u miru na istom mjestu, kada bi neko od njih šakom dotakao sto ili vikao u OHR-u ili u Briselu, to ja njima radio – vikao i lupao šakom po stolu. To je bio moj karakter. Ne kažem da su me zbog toga više voljeli ni razbijači zemlje, ni međunarodni medijatori. Čak šta više, ali sam uvjeren da su me više poštovali i da su bili mekši i spremniji na saradnju, nego da sam bio fin.

Valjda neko ima problem s mojim karakterom zato što znam kada neko radi po dogovoru, ko radi za vanjske interese, ko radi po nečijem nagovoru. Moja strategija je jasna: Držimo se principa, vrijednosti u koje vjerujemo, dogovora, kompetentnosti i znanja. Oni koji se nisu mogli držati toga, oni su utjehu našli uplakani u zagrljaju vladajućih stranaka i počeli raditi za njih. Nema veze, vrijeme je najbolji sudija. Došlo je vrijeme koje će presuditi ko je bio kreator obmana i laži, a ko je bio bolji karakter.

Kako je moguće da se kod onih koji su odlučili ostati u politici, u vlasti ništa nije promijenilo nabolje? Naprotiv. Kako je moguće da Komšić nakon trećeg mandata u Predsjedništvu pokreće peticiju za milion potpisa za građansku državu?

Je li to populizam?

Pazi slučajnosti, to radi 30 dana prije izbora. Da bi egzaktno dokazao da se radi o jeftinom populizmu, evo objašnjenje. Šta je sve ove godine radio s projektom građanske države? Vidimo koliko je to populistička ubleha i koliko su potpisa skupili nakon što su ispalili tu sladunjavu poruku. Nemaju niti jednu kutiju potpisa, jer da su mislili to uraditi za šest mjeseci, onda bi danas imali 100.000 potpisa. Da su mislili to uraditi do izbora, danas bi se slikali s kutijama u kojima je pola miliona potpisa.

Ništa, oni sjede u kafani uz roštilj, gledaju na kojoj će televiziji biti i kako će opaliti tvit. Da li smo u ovoj političkoj i egzistencijalnoj krizi zbog Lagumdžije, koji osam godina nije na čelu SDP-a, ili zbog nesposobnosti i neznanja aktuelne vlasti i opozicije? Mislim da sam u zadnjih osam mjeseci donio više koristi ovoj državi, nego oni u zadnjih osam godina. Ne vidim problem u tome što želim pomoći jednoj istinskoj liberalnoj, socijaldemokratskoj opciji, jer od svih tih ljudi možemo imati neke koristi.

Uvjeren sam da građani ove zemlje, bez obzira na njihovu nacionalnost, nemaju vremena i snage da sljedeće četiri godine preživljavaju sa bezidejnim političkim prvacima. Bitno je da vidimo nove ljude, s novom energijom, koji imaju iskustvo, mudrost i spremnost za promjene. Uvijek ću svoja znanja i kapacitete koristiti za dobro ove države. Nisam nepogrešiv. Čovjek vremenom postane svjestan svojih grešaka. Kada ih postaješ svjestan, priznaješ ih i naučiš iz njih, to znači da imaš veću šansu da uradiš nešto bolje.

Lagumdžija: Nisam nepogrešiv, ali sam svjestan svojih grešaka (Foto: I. L./Klix.ba)
Lagumdžija: Nisam nepogrešiv, ali sam svjestan svojih grešaka (Foto: I. L./Klix.ba)

Svjestan sam izbora pogrešnih ljudi o kojima smo govorili, ali priznajući greške uzdižemo se i možemo krenuti dalje. Moja najveća greška je ta što sam vjerovao ljudima koji nisu bili baš neki stručnjaci, ali sam mislio da će to nadoknaditi, jer su dobri ljudi. Tjerao sam ih da se školuju, a na kraju sam shvatio da su bili bolji stručnjaci nego ljudi.

Da li je to ono o čemu ste govorili – da na skali od 1 do 10 odmah ljudima dajete 10?

Upravo tako. Ja sam živio jako brz život i bio sam prisiljen na to. U ovih 30 godina od agresije na Bosnu i Hercegovinu i od kada sam ušao u politiku, umjesto profesure u Americi, izabrao sam da se borim ovdje. Nakon postdoktorskog studija na Fulbrightu, zvali su me da se vratim u Ameriku. Umjesto toga, poslao sam studente da im daju stipendiju, jer sam smatrao da će oni biti bolji nego ja. Smatrao sam da sam potrebniji ovdje i sebi i svojoj zemlji.

Ovo što se nama desilo zadnjih 30 godina nikome na svijetu se nije desilo – toliko historije u 30 godina. Zato sam mislio da nemam vremena. Počnem sa tobom da radim zato što moram ili zato što sam te upoznao. Odmah krećem sa 10 na skali od 1 do 10. Odmah dajem 10 za povjerenje i onda možeš samo pasti. Otvorenog srca pristupam ljudima. Nemam vremena i možda je i to greška. Možda bi bilo bolje da sam sporije radio, ali da sam sporije radio, napravio bih manje grešaka, ali i mnogo bitnih stvari za ovu državu bi bilo urađeno drugačije. Nisam siguran da bi to bilo bolje.

Pozivam građane da učimo na greškama, kao što sam ja to uradio. Nemojte iste greške praviti, ja neću, jer sam naučio iz onoga što sam radio. Nemojte da glasate za one koji vam nisu donijeli ništa dobro, a uz to ne priznaju da su pogriješili i još manje su spremni da uče iz grešaka. Mi treba da naučimo da njima, koji su nas doveli dovde, više ne dozvolimo da kroje našu sudbinu u kojoj će samo njima biti dobro.

Klix.ba

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE

NAJNOVIJE