Portal 072info

Legenda o Zenici

Jedan čitatelj nam je poslao priču iz knjige “Legende” Hajdara Hulusije. Mislimo da mnogi od vas nisu čuli za ovu knjigu pa će vam vjerovatno biti zanimljivo da je pročitate.

“Legende” – Hajdar Hulusija

U pradavna vremena krenuše plemena naših predaka iz daleke postojbine, umovite i močvarne, tražiti nova prebivališta. Naseliše sve krajeve u kojim i dan-danji žive, osim nasunčanije doline kroz koju je vijugala srebrenasta rijeka. Svi pokušaji da se nastane i u tome dijelu zemlje ostajali su jalovi, a za nekoliko neustrašljivih i upornih završiše se kobno. Po obližnjim brežuljcima živjeli su divovi, zmajevi, vukodlaci, patuljci i druge protuhe, a u prekrasnom polju vile i vilenjaci. Čim neko pleme smogne hrabrosti i naseli se u Vilinskom polju, divovi se sjate, zaopkole ga, napadnu i otjeraju. Ako se nekolicina plemenskih ratnika hrabrošću i domišljatošću odupre običnim divovima, tada njihov starješina, bandoglavi kiklop, imenom Vran, ogromnom stijenom zatvori tjesnac između dvije planine. Rijeka prestane oticati, pa se od vodene mase stvori jezero koje tokom noći potopi uljeze. Gorostas u zoru ukloni stijenu pa jezero oteče, a sunčana dolina ponovo zablista u pređašnjem sjaju i djevičanskoj ljepoti.

Jednog dana na prekrasnom Vilinom polju utabori se pleme koje je vodila mudra starica Sjenica, zajedno sa svojim sinom, neustrašljivim ratnikom Dukom… Odmah po dolasku divovi ih napadoše, ali im se Senica i Duk sa saplemenicima junački odupriješe i u bijeg ih natjeraše. Čuvši za poraz, bandogalvi kiklop pojuri prema klisuri da postavi stijenu. Oboružan lukom i strijelama, s teškim gvozdenim halkama na prsima, krenu Duk u potjeru za njima. Tri dana i tri noći tragali su vododerinama, gudurama i urvinama tražeći jedan drugog, a u praskozorje treće noći počeše se dozivati.

– Vran, gdje si? Javi se, kukavče sinji, i izađi da junački mejdan podijelimo! – glasinom sličnom grmaljvini, izazivao je Duk bandoglavog gorostasa…

– Tu sam! Priđi strašljivče, da se u snazi ogledamo! – od’zivao se razjareni Vran.

– Vrraannn… Duukkk… – Vrraaannn… Duukkk…! – odzvanjala su imena gorostasa i hrabrog ratnika planinskim urvinama. Konačno se sretoše, zgledaše, pa se potukoše. Bacali su jedan drugog s brda na brdo, a kad se smoriše i krvavom pjenom zapjeniše, u kosti se dohvatiše. U podužem hrvanju ni jedan ne smože ni snage ni umijeća da savlada protivnika. Vran je dozivao u pomoć vile, vilenjake i divove, a Duk ranije uskustva s mejdana i plemenske duhove. I, u magnovenju se Duk dosjeti!… Okrenu bandoglavog kiklopa prema suncu, a ovaj zažmirka i smete se. Duk iskoristi priliku, spodbi diva i obori na zemlju, pa mu na predebeli vrat navuče preteške halke. Gorostas poče hroptati i gušiti se, a Duk ga odvuče do najstrmije stijene na koju prikova halke. Dugo je okovani gorostas gušeći se umirao. Vapijućim glasom zazivao je poimenice divove, preklinjući ih da ga otkuju i skinu sa stijene. Nekoliko najhrabrijih divova pokuša spasiti kiklopa, ali ih Duk snagom i lukavstvom savlada, pa jednog za drugim obješene na halke prikova za stijenje. Preostali divovi se uplašiše i skriveni mrklom noći izbjegoše na vrhove najviše planine… Duk se vrati u snučanu dolinu, te u njoj sa saplemenicima podiže naselje koje, po imenu premudre starice majke, nazva Senica.

Od tih davnih vremena vijekovi su prohujali, pa su mnogi događaji otplovili rijekom zaborava. S vremena na vrijeme na njih nas podsjete divovske stope utisnute u stijene okolnih brda, teške gvozdene halke na najstrmijoj litici Klopačkih stijena, te neobična i pomalo čudna imena pojedinih planina i naselja.

Nekada Vilinsko polje u sunčanoj dolini sada se naziva Bilino polje. Mjesto gdje su se na junački mejdan zazivali, bandoglavi kiklop Vran i neustrašivi čovjek Duk, zove se Vranduk. Planina na kojoj gorostas pokleknu, spodbi se i smete, naziva se Smetovi, a ona na koju izbjegoše prestrašeni divovi Kukavica. Oveće brdo u blizini grada na kom’ su onovremeno bivakovali vukodlaci i zmajevi, danas se zove Zmajevac. Planina na koju izbjegoše veprovi, medvjedi i kurjaci, naziva se Vepar, a ona na koju se skloniše zečevi, košute i lisice – Lisac. Za vile se pouzdano zna da su u prvo praskozorje otperjale podaleko, te zaposjele prelijepu planinu Jelač, na kojoj ih prilikom igranja kola i pjevanja magijski pjesama rijetki sretnici ponekad iznenade. Potomci Duka, starice Senice i njihovih saplemenika vremenom naselje Senica nazvaše Zenica.

www.bih24.info

Podijelite članak