Legendarni kapiten: Postoje li danas osobe poput Mirsada Hibića?

Legendarni kapiten: Postoje li danas osobe poput Mirsada Hibića?

Prije otprilike godinu dana Atletico Madrid dobio je novi stadion, a uoči samog njegovog otvaranja jedna vijest portala 90min.com glasila je ovako:

“Prilikom svečanosti otvaranja novog stadiona istim će prodefilirati svi bivši igrači ovog kluba koji su u dresu Atletica odigrali više od stotinu utakmica. Među njima će se naći i Mirsad Hibić, nekadašnji kapiten nogometne reprezentacije BiH”.

“On će se naći rame uz rame s Peterom Luccinom, Juanom Valerijem, Hugom Sanchezom, Joseom Manuelom Juradom, Sergijom Barjuanom, Luisom Garcijom, Jose Antoniom Reyesom, Ardom Turanom, Sergijom Kun Aguerrom, kao jedan od deset bivših igrača madridskog kluba, koji su zaslužili posebne privilegije.”

“Bh. nogometaša Mirsada Hibića navijači pamte i danas. Igrao je u vrijeme kada se Atletico vraćao iz Segunde u Primeru i bio je jedan od stubova odbrane tadašnje ekipe…”

Od Zenice do Madrida i – nazad

Nisu se u Atleticu sjetili Hibića, nije bilo potrebe. Nisu morali naprezati mozak jer je on svoju veličinu izgradio čvrstom armaturom, stotinu utakmica i više nije šala.

Dovoljno je da u Atleticu otvore ladicu ili fail, neka osoba što je tamo zarovljena među papirima i pogleda. Aha, Sanchez, Garcia… Hibić. Gdje ću njega naći sad. Šta piše? Janjići, Zenica, Zeničko-dobojski kanton, Bosna i Hercegovina.

Taj ili ta što se papirologijom bavi laća se potom google mapsa da vidi gdje su ti Janjići.

Kome uopće pada napamet da tu živi ako može da bira hoće li živjeti u Andaluziji ili u Comunidad de Madridu, bilo gdje? Makar u Splitu.

Mirsad Hibić nije navršio ni 31. godinu, nedostajalo mu je pola godine, a već je odlučio završiti karijeru. U svijetu gdje fudbaleri pokušavaju trajati što duže, igrati i u petoj deceniji ne bi li čvaknuli još koji dinar, Hibić je rekao dosta više nego decenijskoj monotoniji priprema, jednoličnosti, odlascima na trening, karantinima, drži-ne daj sastancima, čupanjima za dres, stajanjima na nogu i uvaljivanjima lakata, nerijetko psovkama i hrakanjima.

Nije čak bio ni ozbilno povrijeđen pa da je morao okačiti kopačke o klin, nego eto, samo mu prahnulo. Nije čak ni igrao u nekom smiješnom klubu gdje čovjeka mogu nervirati razne stvari. Jok, u Atelitico Madridu.

Dalje, niije Hibiću samo dosadio fudbal u praktičnom smislu pa da je zbog toga odlučio reći zbogom i praktično slagnuti ramenima svima onima koji su od njega mogli imati koristi makar još tri-četiri godine (da ne spominjemo da takvi igrači svojim iskustvom mogu trajati do 37-38). On naime prstom nije mrdnuo kako bi sebi obezbijedio neku poziciju tamo gdje je već postao legenda, a prije Atletica postao je to u Sevilli, gdje također igrao četiri godine i sakupio skoro 100 nastupa.

Najviše odigrao u najboljoj sezoni

U Hajduku legenda ne može biti jer je to ipak Hajduk. Koliko svojih legendi u Hajduku ne doživljavaju legendama, a Hibić je ipak iz BiH. No obrni-okreni, statistika kaže da je tamo odigrao 10-150 utakmica tokom pet godina i bio član ekipe u najboljoj Hajdukovoj sezoni otkako postoji Hrvatska kao samostalna.

Čuveni sastav Hajduka iz 1994/95 koji je posljednji sa naših prostora uspio igrati makar četvrtfinale Lige prvaka sadržavao je u sebi i Mirsada Hibića. Paklena je to ekipa bila sa sve samim fudbalskim doajenima. Tonči Gabrić, Igor Štimac, Nenad Pralija, Ivica Mornar, Tomislav Erceg, svemogući lenjivac Milan Rapaić… I među njima Mirso.

Nakon što je odlučio da se oprosti od fudbala jer postigao je sve što je mogao, a da nije morao ništa ni osvojiti, Sevilla ga se sjetila prigodnim tekstom podsjetivši na njegove riječi kada je obrazlagao svoju odluku iz 2004:

“Novac je za svakoga važan, ali za mene on nije najbitnija stvar u životu, uvijek postoji više važnih stvari. Moj menadžer ima tri ili četiri ponude na stolu, ali nisam želio nigdje više ići. Mogao sam ostati i u Atletico Madridu, jer su me željeli zadržati ali morao sam im se zahvaliti jer mislim da je ova odluka najbolja za mene i moju porodicu”.

U vrijeme kada se porodice formiraju ponajviše iz finansijsko-monetarnih poriva, Hibićeva odluka da zanemari novac radi porodice i života u Domovini toliko je usamljena, jedinstvena i autentična, zbog čega Hibić zaslužuje poseban psihološki ostvrt i svaki mogući respekt zbog osobenosti i individualnosti.

Postoje još najmanje dva razloga zašto je velik i rijetka, posebna japija. Što bi rekli u Crnoj Gori gdje su posebno pragmatični kada treba objasniti pojmove što traže podrobniji opis: Njegove duše više na svijet nema. Sve da je igrao do 40. nađite nekoga ko bi se pored takvih gradova sa kojima se upoznao, spomenuli smo to već, vratio u svoje Janjiće da živi.

I da pored sve svoje reputacije nemo potrebu uopće da ga šira javnost susreće, ni u novinam, ni na televiziji, ni na red carpetima, utakmicama reprezentacije u centralnim ložama, ni na eventima po kojima se obično vrzma čudan neki (polu)svijet.

Nije ni od onih koji vole držati bank gdje god se pojave, i zvati pa poslije na speakerphone puštati kad nazove Ramona Rodrigeza Veleja poznatijeg kao Monchi. Ili Bebeta, Joška Jeličića, Vasilisa Tzartasa ili makar Roberta Prosinečkog. Ili možda pak njihovog zajedničkog trenera iz Seville Argentinca Carlosa Billarda.

Hibić nije dobar sa svima jer on to želi. Mnogi bi htjeli biti u njegovoj blizini, ali Hibić je klasični primjerak individualca kakvi su obično omraženi. A takvi obično među nama imaju najveći domet. Ovi što ih puk smatra “čudacima”.

Strijelac prvog gola za BiH i “slučaj Samarah”

Za reprezentaciju BiH Hibić je odigrao 36 utakmica, a malo kome je poznato da je upravo on zabio prvi gol za reprezentaciju BiH na zvaničnim utakmicama. Bilo je to na Mediteranskim igrama 1993. protiv Alžira.

Nikada, ni prije ni poslije nismo u isti mah imali takve odbrambene igrače kao u njegovo vrijeme. Hibiću, Konjiću i Varešanoviću nije se dalo da odu na veliko takmičenje, premda su sva trojica da imali bogate karijere.

Postoji zanimljiva anegdota sa Hibićem koja dodatno opisuje njegov karakter. U poratno vrijeme fotograf Tarik Samarah pratio je reprezentaciju i povremeno nudio fudbalerima fotografije kakvih danas nema na internetu. Bilo je to drugo vrijeme, jedini način da ostaneš ovjekovječen bio je taj. Samarah se šicao cijenama, pa su mnogi radije zadržavali 100-200 KM u džepu. Hibić nije odbijao, ali je jednom prilikom, legenda kaže, pitao Samaraha što je njegova fotografija 100 KM, a nečija druga deset.

“Vidi, ti igraš u Sevilli i morate nekada odijela nositi. Koje ti odijelo nosiš? Versace, je li tako? E, koliko ono košta, a koliko odijelo Borac Travnik…”

Bi jasno Hibiću šta mu govori. Kupio bi on fotografiju svakako, ali eto čisto ga zanimalo.

Kome je nejasno sve ovo gore napisano: Hibić je za nas sve Versace.

sportzdk.ba

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE

NAJNOVIJE