Lejla Begović o suprugu Ernadu, heroju Donje Jablanice: Sve nas je spasio, ali sebe nije uspio

Navršila se godina od katastrofalnih poplava koje su u oktobru 2024. pogodile Donju Jablanicu. U kobnoj noći, s četvrtog na peti oktobar, nakon obilne kiše, s lokaliteta kamenoloma iznad Donje Jablanice pokrenula se ogromna količina zemlje, kamenja i vode te se sručila na naselje koje je skoro pa potpuno izbrisano s lica zemlje.U mnoštvu vrlo teških i traumatičnih priča o tragediji koja je pogodila Donju Jablanicu, ostat će upamćena i priča o hrabrim ljudima ovog podneblja. Nije to priča o fikcijskim filmskim junacima, već istinskim herojima koji su žrtvovali vlastiti život kako bi spasili svoje porodice.

“Zahvaljujući njemu i njegovoj hrabrosti, mi smo danas živi”, kaže Ernadova supruga Lejla Begović.

Skoro da nema bilo kakvih tragova da je tu nekada bio dom Begovića, kuća u kojoj su oformili porodicu, podigli djecu i sretno živjeli. Sve što su u proteklih četvrt stoljeća zajedno gradili nestalo je u svega nekoliko trenutaka.Za Lejlu nije nimalo jednostavno ponovo doći na ovo mjesto. Vidno potresena, kaže kako strahotu koju je preživjela ovdje prije tačno godinu dana neće zaboraviti do kraja života.– Iako trenutno nisam tu u Donjoj Jablanici, pri svakoj kiši mene obuzima strah, moram popiti tabletu za smirenje. Još uvijek idem psihologu – govori Lejla, potvrđujući koliko je to zapravo bilo jedno vrlo traumatično iskustvo.Prisjeća se kako je te noći bila na poslu, počela je padati kiša, ali niko nije mogao naslutiti da će se desiti nešto strašno. – Stigla sam kući i sve se desilo u nekih 15 minuta.Počeli su, ne znam ni kako da ih nazovem, neki zvukovi kao da se ruši brdo. Sjevalo je i grmilo. Muž je ustao i otvorio vrata.Već tada voda je počela ulaziti u naš hodnik. Rekao nam je da budemo spremni izaći iz kuće, jer ne sluti na dobro – priča Lejla. – Dok smo čekali u hodniku, voda nam je već došla do koljena.Nije to bila ni voda, više blato. Kad smo izašli na vrata, to je bio pravi haos. Ne znate da li ide kamenje, auta, balvani.Bilo je, Bože sačuvaj. Samo da vidite taj prizor, da čujete te zvukove – prisjeća se. Sve se odvijalo jako brzo, a Ernad ih jedno po jedno kroz vodu i blato na leđima počeo prebacivati do stepeništa susjedne kuće, doma lokalnog imama Semira ef. Jahića.Osim Ernada i Lejle, s njima u kući te noći bili su još dvoje djece i Ernadovi roditelji. – Ernad je prvo prebacio majku, onda našu kćerku, pa sina.Dedo Muhamed i ja, svi smo se penjali gore, hodža nam je otvorio vrata i mi smo ušli kod njega u hodnik. On Ernad je ostao zadnji – prisjeća se Lejla.Nivo vode brzo je rastao pa su bili primorani iz hodnika popeti se u potkrovlje kuće, no ni tu se nisu mogli dugo zadržati. Voda je nadolazila, i shvatili su da je jedini izlaz bio napustiti kuću kroz mali otvor i preplivati do džamijske kupole koja nije bila pod vodom.To su i učinili. Uz pomoć kompresora kojeg je voda donijela iz obližnje autopraonice, zajedno s efendijinom porodicom, djecom, uspjeli su napustiti kuću i preći do kupole.To su morali čekati pomoć do samog jutra. Dok se sve to događa, Lejla kaže kako joj je cijelo vrijeme u glavi bilo pitanje “a gdje je moj suprug?”.

– Znajući da je bio hrabar čovjek kojeg ničega nije bilo strah. Zaista je bio je jak, neustrašiv. Pošto je on ostao na ovim stepenicama, mislila sam da je prešao prugu i otišao tražiti pomoć – kaže Lejla.

Tek kad je svanulo, kad su došli spasioci, ja i dalje mislim Ernad se spasio, on je doveo te spasioce, ali pitam sebe gdje je on. Među spasiocima je bio njegov prijatelj Sabko.Pitala sam ga gdje je moj Ernad? Čovjek je šutio, i rekao: Pa Lejla, zar nije bio s vama?. Tada sam znala da je gotovo – kaže uplakana Lejla.Ponavlja kako je cijela porodica ostala živa zahvaljujući njegovoj hrabrosti i požrtvovanosti. – Trebalo se izboriti s tom bujicom, s tim stijenama i balvanima, sa svim tim blatom.Jednostavno bi nas progutalo, da nas on nije prebacio. Znači, on nas je na svojim leđima nosio – kaže Lejla. Opisujući Ernada kaže da je on bio saburli čovjek, te kako je od njega mnogo naučila o životu.– Bio je dobar čovjek, volio je svakom pomoći. Za njega nije postojalo ‘neću’, ‘ne mogu’, ‘nemam’. U svemu je nalazio rješenje.I tako godinama sam naučila od njega da se sve može i mora. I vjerujte, ja crpim snagu iz toga da kad moja djeca sutra prođu čaršijom, ljudi kažu: “To su Ernadova djeca, njihov je otac bio dobar čovjek”.To mi je najdraže u svemu ovome – kaže Lejla. Nakon katastrofe u Jablanici, Lejla je ostala s troje djece, bez muža, bez krova nad glavom, bez zaposlenja.Cijeli jedan mjesec je provela u bolnici, upravo je završila fizikalne terapije. Na pitanje da li je zadovoljna nadležnim institucijama i odnosom prema žrtvama poplava, Lejla odgovara: “Država ko država.Mislim, da je kakva treba da bude, ona bi to sve riješila u kratkom vremenskom periodu. Ali evo i ove kuće što se prave, to traje predugo i ko zna kada će se to završiti?Ulazimo u zimu. A bilo je rečeno da će se ove godine useliti. Teško je, ja sam već 26 godina ovdje.Troje djece sam rodila. Borila se da obezbijedim život i sebi i djeci. Ali kad vam u pet minuta sve to nestane…”.Kaže kako će se sve nadoknaditi, ali muža neće nikad vratiti. – Da mi je bogdo on samo ostao živ. Za ostalo manje više – kroz suze govori Lejla.