migranti blazuj
epa08065459 Migrants at a military barrack in Blazuj, suburbs of Sarajevo, Bosnia and Herzegovina, 12 December 2019. Migrants were transferred fto the military barracks after a makeshift tent camp in Vujcak near Bihac was closed by Bosnian officials due to the desastrous conditions at the camp. EPA-EFE/FEHIM DEMIR
AUTOR: H.D.
DATUM:
KATEGORIJA: BiH / Vijesti
Kurbani 2021

Dvadesetpetogodišnji Marokanac Ibrahim Moussi u Bosni i Hercegovini je kao osoba u pokretu proveo dvije godine i dva mjeseca. Na svom dugom putu suočavao se s različitim vrstama nasilja. Ali za Ibrahima je put bio još teži nego drugim migrantima koji se suočavaju sa sličnim iskustvima na svom putu prema Zapadnoj Evropi, piše Detektor.

“Bilo koji LGBTQ migrant u BiH mora skrivati svoja osjećanja od drugih migranata, ali i od policije”, kaže Ibrahim za BIRN BiH.

On objašnjava da je svoja osjećanja morao skrivati u rodnoj zemlji jer se bojao za svoju sigurnost. Zbog toga je krenuo prema Francuskoj, gdje bi zakonski mogao da se vjenča kao LGBT osoba.

Kada je tek stigao u BiH, nakon puta kroz Tursku, Albaniju i Crnu Goru, Ibrahim se, kako kaže, u izbjegličkim kampovima zadržao oko tri mjeseca i često je bio izložen nasilju, te je od zaštitara primao uvrede i riječi koje je doživio kao homofobiju i rasizam. On objašnjava da nije nailazio na podršku kada je prijavljivao da su ga zlostavljale druge osobe u pokretu. Ibrahim dodaje da je zbog svoje seksualne orijentacije bio izložen nasilju i od policije.

Nadležni u BiH negiraju takve navode i odnos prema ljudima u pokretu, ali aktivisti i nevladine organizacije upozoravaju na svjedočenja o diskriminirajućem odnosu prema LGBT migrantima.

Ibrahim kaže kako je pokušavao prijaviti seksualno uznemiravanje u kampu u BiH, ali da zaštitarka koja je tamo radila nije uvažila njegove riječi te mu je kazala “da se vrati u svoju zemlju” i da “Evropa ne želi migrante”. On tvrdi da je nasilju često bio izložen i u redovima gdje je čekao hranu, od drugih osoba u pokretu. Tada se, kako objašnjava, nije osjećao dovoljno zaštićenim.

Zbog toga je tri mjeseca nakon dolaska u BiH iznajmio stan s drugim LGBTQA osobama.

On je nekoliko puta pokušao da pređe granicu s Hrvatskom. Jednom je uspio i stigao je do Slovenije, gdje je zatražio azil, ali ga nije dobio, zbog čega je i vraćen. Posljednji put kada je prešao granicu s Hrvatskom, kontaktirao je organizaciju koja mu je pomogla.

“Zvao sam jednu organizaciju, oni su kontaktirali policiju za prihvatanje mog azila, nakon čega sam ostao u kampu. Znam da je brak za LGBT osobe nemoguć u Hrvatskoj, zato sam otišao u drugu državu”, kaže on.

U Sarajevu je upoznao osobu s kojom je pokušao doći do Francuske. Ali u toku jednog od pokušaja “gamea” – prelaska granice, odnosno dolaska do zemalja Evropske unije – njegov partner se ugušio u rijeci u Hrvatskoj. Ibrahim kaže da ga je partnerova porodica krivila za njegovu smrt.

“Umro je! Ja ne znam plivati i rekao sam to policiji, ali oni su me deportovali”, priča Ibrahim.

“Nikada ga neću zaboraviti i nisam imao vezu od tada”, kaže on.

Ibrahim je sada u Francuskoj, odakle je razgovarao s novinarima Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH). Govori da se osjeća malo bolje i nada se da će ostvariti svoje snove. On kaže da se u BiH još uvijek nalazi mnogo njegovih prijatelja.

Ukoliko imaju neke vidljive karakteristike, LGBTQ osobe se nalaze pod dodatnim pritiskom, kaže Ena Bavčić iz organizacije Civil Rights Defenders.

“Pošto dolaze iz zemalja gdje njihov identitet nije prihvaćen, odnosno često nije ni legalan i postoje velike predrasude, tako da su često LGBT osobe segregirane od ostatka grupa ljudi, osoba u pokretu, ili ako nisu, nalaze se u konstantnom strahu da će se njihov identitet otkriti i da će biti napadnuti”, kaže ona.

Bez unapređenja kvaliteta života LGBT osoba u pokretu

LGBT osobe u pokretu, poput Ibrahima, često su mete napada, uglavnom od drugih osoba u pokretu, objašnjava Mirza Halilčević, aktivista i član Organizacionog odbora “Povorke ponosa”.

“Mnoge LGBTIQA osobe u pokretu s kojima ja komuniciram, ili sam u kontaktu, kampove su napustile iz razloga jer se tamo nisu osjetile zaštićenima. Pod tim se podrazumijeva da su bili, na ovaj ili onaj način, u stalnom kontaktu s ljudima koji su nad njima vršili seksualno ili neki drugi oblik nasilja – bilo da su smješteni u iste prostorije, ili se to, recimo, svakodnevno događalo tokom čekanja u redovima za hranu”, objašnjava Halilčević.

Za većinu LGBT osoba privatni smještaj nije dugoročna i održiva mogućnost zbog sveobuhvatne podrške koja im je neophodna – naročito onima koje su doživjele seksualno nasilje ili traumu zbog njihove seksualne orijentacije, smatra Morgan Courtney, djelatnik UNHCR-a za zaštitu.

“Za jednog pojedinca u centru u kojem su smješteni samo muškarci, neophodno je obezbijediti poseban smještaj i dodatnu sigurnost, zbog percipiranih ili stvarnih prijetnji njegovoj fizičkoj sigurnosti od strane drugih korisnika tog centra, ali i zbog rizika da bi mogao nauditi sam sebi“, kaže Courtney.

UNHCR trenutno radi s jednom osobom koja je bila prisiljena da napusti zemlju porijekla nakon što je porodica njegove supruge otkrila njegovu seksualnu orijentaciju, podvrgla ga seksualnom nasilju i na kraju mu prijetila, objašnjava Courtney.

“Nakon toga je u nekoliko navrata doživio rodno nasilje tokom tranzita, prije nego što je došao u BiH i zatražio međunarodnu zaštitu. Također, dobio je prijetnje u centru u kojem boravi, te je u strahu za svoju fizičku sigurnost nakon što se i dalje bude otkrivao njegov seksualni identitet”, kaže Courtney.

Članovi organizacije “Vaša prava BiH” svjedočili su vidljivim ozljedama na tijelu osoba u pokretu, kaže direktor ove organizacije Emir Prcanović.

“Vaša prava” u suradnji s UNHCR-om omogućavaju sigurne lokacije za ove osobe, dok u okviru pravnog savjetovanja slučajeve nasilja prijavljuju nadležnim organima, ali veliki broj krivičnih djela jednostavno ostaje neistražen”, objašnjava on.

“Generalno, nemamo zadovoljavajući stepen sankcija prema počiniocu krivičnih djela koja su počinjena iz ovog motiva. Nažalost, osim one generalno pozitivne intervencije sačinjavanja zapisnika i vršenja prijave, sve to završi u rukama tužilaštva, gdje ostave tamo u nekim ladicama”, kaže Prcanović.

On dodaje da je nekoliko LGBT osoba u pokretu već dobilo azil u BiH.

Courtney objašnjava da domaći zakoni sadrže odredbu o ubrzanom pristupu postupku za posebno ranjive osobe, ali kaže da taj mehanizam nikada nije korišten za LGBT osobe.

LGBT osobe ranjivije

Osobe u pokretu koje su ujedno i LGBT izložene su višestrukoj marginalizaciji, što ih izlaže većoj ranjivosti, objašnjava Maida Zagorac, koordinatorica “Mreže za izgradnju mira”.

“LGBTIQ osobe u pokretu, zbog svog višestruko ranjivog položaja, u još težoj su poziciji, izloženije nasilju i strahu od nasilja zbog bilo kojeg od svojih identiteta, i to nasilju u svojoj zajednici, od strane policije, građana i građanki države u kojoj se nalaze, samo zbog toga što su to što jesu, samim tim postoji i veći rizik za dobrobit njihovog fizičkog i psihičkog zdravlja”, naglašava Zagorac.

U izvještaju o stanju ljudskih prava LGBT osoba u Evropi i Centralnoj Aziji iz 2019. godine, navedeno je da LGBT osobe koje traže azil nastavljaju da se suočavaju s lošim tretmanom od strane vlasti, isključivanje iz opće populacije, kao i zbrinjavanje u opasne smještaje koji ne uzima u obzir njihov LGBT status, a postoje i slučajevi o odbijanju ljudi koji su tražili azil te su deportovani nazad u zemlje u kojima su izloženi brojnim rizicima.

Prema podacima policije u Sarajevu, u januaru 2021. godine je zabilježeno jedno silovanje u pokušaju prema osobama u pokretu.

Kantonalno tužilaštvo Unsko-sanskog kantona (USK) Bihać je od 2018. do 2020. godine imalo devet prijavljenih slučajeva nasilja i seksualnog nasilja nad osobama u pokretu. Kako je BIRN-u BiH iz ovog tužilaštva objašnjeno, do sada je riješeno šest predmeta, dok se jedan predmet nalazi u fazi prijave, drugi u fazi suđenja, a treći predmet se nalazi kod drugostepenog organa po žalbi na oslobađajuću presudu.

Iz Međunarodne organizacije za migracije (IOM), koja osjetljivim kategorijama pruža zaštitu zasebnim smještajem u privremenim prihvatnim centrima, kažu da nisu do sada zabilježili “slučaj da se neko žalio na tretman, niti su prijavljeni slučajevi seksualnog zlostavljanja unutar privremenih prihvatnih centara”.

U tom bi se slučaju, objašnjavaju, u skladu s postojećim mehanizmima brzo reagovalo i pružila zaštita, usluga i nadzor.

Aktivistkinja Gorana Mlinarević smatra da je za dugoročno rješenje problema potrebno provoditi nadzor nad aktivnostima institucija, ali i međunarodnih organizacija koje se bave zaštitom prava osoba u pokretu.

“Potrebno je osigurati dodatnu podršku i zaštitu, a što se tiče psihološke pomoći, osigurati prevodioce ili osobe sa znanjem jezika koje ove osobe govore”, kaže ona.

Institucije u BiH su od prvih prolazaka migranata kroz zemlju imale problem da odgovore na nasilje prema njima i još uvijek nemaju potpuno spreman mehanizam da ih zaštite, kaže aktivistkinja Gorana Mlinarević dok navodi primjer osobe koja je bila izložena nasilju u zatvoru nakon što je prepoznata kao LGBT.

Ona smatra da je tako jer odgovorne organizacije nisu povezale domaće LGBT organizacije koje su stručne i gdje bi se osoba izložena nasilju osjećala sigurnije.

“Nasilje nad LGBT osobama nije pretjerano vidljivo zato što svi nekako žele da se to ne čuje, tako da od samog početka 2018. imamo taj jedan slučaj, i ono se samo nastavlja, ono se samo ponavlja”, kaže Mlinarević.