Ljubav koju ni smrt nije prekinula

Ljubav koju ni smrt nije prekinula

Odluka da se nikada ne uda i cijelog života u pjesmama oplakuje svog Muju, te odricanje od takozvanog “normalnog” života, istovremeno su izazivali divljenje i sažaljenje okoline. Nije bila upisana u sarajevske sidžile. Samu sebe prozvala Sevdom – zbog sevdaha

Piše: Indira Pindžo

Žene u Bosni i Hercegovini i danas trpe posljedice viševijekovnih stereotipa o njihovom mjestu u društvu i poslovima koje mogu obavljati, jer na ovim našim prostorima još prevladavaju predrasude i patrijarhalni mentalitet. A zamislite kako je to bilo prije 150 godina? U to vrijeme, kada su žene gotovo u potpunosti bile marginalizirane i u društvu i u porodici, one koje se nisu vladale prema određenim pravilima nisu zvanično ni postojale, jer nisu bile upisane u sidžile (službene registre). Da bi bila upisana u sidžile, žena je morala ispunjavati jedan od obaveznih uvjeta:

  1. Da se pred sudom vjenčala;
  2. Ako je umrla, da je ostavila oporuku ili da je njena ostavština bila predmet nasljednog postupka;
  3. Da je žena postala vakif;
  4. Ako je žena umrla kao šehid.

Prva bosanskohercegovačka pjesnikinja Bošnjakinja Umihana Čuvidina, Sarajka koja se zbog velike ljubavi i žalosti za poginulim vjerenikom nije htjela udati za drugoga, nije bila upisana u sarajevske sidžile, pa se zbog toga pretpostavlja da je bila rođena 1794. godine na Hridu, jer zvaničnog podatka nema. Njen vjerenik Sarajlija Mujo Čamdži, bajraktar, prema historiografima Sejfudinu Kemuri i Vladimiru Ćoroviću, poginuo je 1813. godine kod Loznice, u vojsci Ali-paše Derendelije, za vrijeme Prvog srpskog ustanka na Balkanu.

Osim što je poznata kao prva bošnjačka pjesnikinja, Umihana je prva žena koja pripada piscima alhamijado književnosti. To je književnost na bosanskom jeziku pisana arebicom. Sa sigurnošću se može tvrditi da je napisala samo tri pjesme, ali se pretpostavlja da ih je napisala mnogo više, jer, s obzirom na to da su se njene pjesme proširile u narodu, na neki način su se pretočile u narodne pjesme.

U svojim pjesmama Čuvidina opisuje tadašnju stvarnost: „Evo danas sedam godin’ dana, kako cvili bosanska fukara: Niti ima paše ni vezira. Dok ne dođe paša Ali-paša. A čim dođe paša Ali-paša, on popisa svu butum Krajinu, svu Krajinu i Hercegovinu, najotragu mlade Sarajlije…“, kako kaže u stihovima pjesme „Sarajlije iđu na vojsku protiv Srbije“, jedine koja je potpuno sačuvana u izvornom obliku. To je bio epos od 79 stihova, a spjevala ga je prije nego što joj je poginuo vjerenik.

Postoje dvije verzije ove pjesme. Prvu, koja je sačuvana u Mostaru, zabilježio je Mehmed Dželaluddin u svojoj klasičnoj zbirci. Drugu verziju je zabilježio Kamilo Blagajić i ona je sačuvana u Travniku. Pjesma je napisana čistim narodnim jezikom, samo su na mjestima u kojima se opisuje janjičarska odjeća upotrijebljeni turcizmi. Prema stilskim kvalitetima, pjesma predstavlja zanimljiv pokušaj poetskog stvaranja po ugledu na narodne epsko-lirske pjesme.

Pjesme potaknute bolom

Ostale pjesme je spjevala nakon Mujine pogibije, za koju je saznala u oktobru ili novembru 1813. godine. To je bio trenutak kada je odlučila da ostatak života provede kao vjerenica junaka Muje Čamdžija, čuvajući uspomenu na njega u pjesmama u kojima je nalazila utjehu za bol zbog izgubljene ljubavi, a upravo ta ogromna ljubav i bol su u njoj rasplamsali književni dar.

Tragična sudbina koja ju je zadesila učinila je da se Umihana nikada emocionalno ne oporavi. Koliko je njena duša voljela i patila, koliko ju je srce boljelo, koliko je noći preplakala, samo je ona znala, a malo je dala naslutiti i u svojim stihovima: „Za godinu lice ne umila, a za drugu se ne nasmijala, a za treću kosu ne oplela. Kad nastala četvrta godina, rusu kosu rukom odrezala…“

Pjevala je o svojim osjećajima i o svom bolnom iskustvu, ne krijući se iza paravana kolektivnog iskustva, što je bila karakteristika gotovo svih pisaca njenog vremena. Ne samo sudbina, nego i način pisanja pjesama ju je izdvajao iz sredine u kojoj je živjela.

Voli k’o Sevda

Umihanina odluka da se nikada ne uda i cijelog života u pjesmama oplakuje svog Muju, te odricanje od takozvanog “normalnog” života, istovremeno su izazivali divljenje i sažaljenje okoline. O njenoj ljubavi i specifičnom načinu žalovanja, pjevanjem pjesama, mnogo je govoreno još za njenog života. U to vrijeme je njena odluka da se ne udaje smatrana ludošću, a mnogi su se pitali zašto se lijepa djevojka iz siromašne, ali čestite porodice odrekla udaje zbog boli i tuge. Zar je ta ljubav mogla da bude tolika da se djevojka svojevoljno odrekne lagodnijeg života koji je mogla dobiti udajom? Ni njena majka je nije shvatala, čak ju je optuživala. Iz Umihaninih stihova: „Govori joj ostarjela majka: ‘Što ti žališ tuđina junaka, Nije ti ga majčica rodila?’“, možemo naslutiti majčinu kritiku, ali i brigu i savjet da se uda, da ne ostaje usidjelica, jer je u to vrijeme udaja za djevojku smatrana i rješenjem egzistencijalnih problema.

Njene pjesme su bile toliko popularne u starom Sarajevu, da su usmeno prenošene po mahalama i smatrane narodnim. Umihana je samu sebe prozvala Sevdom – zbog sevdaha (čežnja) koji je bio utkan u njeno biće i pretočen u njene pjesme. Prema riječima pojedinih autora, u vremenu prije Drugog svjetskog rata bila je poznata izreka: “Voli k’o Sevda.”

Historičari smatraju da je napisala mnogo pjesama, posebno onih u kojima se hvale ljepota i junaštvo Muje bajraktara, s obzirom na to da on nije bio historijski lik.

Preminula je, prema mišljenju mnogih, 1870. godine (neki historičari navode 1850. godinu) u Sarajevu, a sahranjena je “pod Gajem” na Hridu, najvjerovatnije bez natpisa na nišanu, jer  u to vrijeme siromašnijim ženama, koje su pritom bile neudate, nisu obilježavani nišani. Danas ime Umihane Čuvidine nose osnovna škola u sarajevskom naselju Boljakov Potok, ulica na Ilidži i vrtić u Brezi.

Čamdži Mujo i lijepa Uma

U pjesmi “Čamdži Mujo i lijepa Uma” Umihana je, inspirirana lirskom narodnom pjesmom, opjevala vlastitu tragediju:

Vino piju age Sarajlije,
vino piju, Zašavicu biju,
ranjenici mladi podvikuju.
Svaki veli: ‘Jallah, moja majko.’
Čamdži Mujo: ‘Jallah, moja Ummo!’
Čamdži Mujo družini govori:
‘Ah, družino, moja braćo draga!
Kada meni suđen danak dođe,
suđen danak i umrli sahat,
ufat’te mi konja lastavicu,
i na konju zelenu dolamu!
U dolami, u džepu desnome,
u njemu je prsten i jabuka,
u zadžepku mrko ogledalo,
podajte ga mojoj Umihani,
nek’ se ogleda, a mene ne gleda,
nek’ se udaje, a mene ne čeka!
A ja ću se junak oženiti,
crnom zemljom i zelenom travom.
Ako bude roda gospodskoga,
žalit će me tri godine dana;
Ako bude roda hojratskoga,
neće žalit’ ni tri b’jela dana!’
To izusti, pa dušicu ispusti,
i umrije žalosna mu majka!
Ufatiše konja lastavicu,
i na konju zelenu dolamu.

Kad su došli šeher Sarajevu,
uzimaju prsten i jabuku,
dadoše ga dilber Umihani.
Desila se roda gospodskoga,
žalila ga tri godine dana:
Za godinu lice ne umila,
a za drugu se ne nasmijala,
a za treću kosu ne oplela.
Kad nastala četvrta godina,
rusu kosu rukom odrezala,
pa je šalje daji na kapiju.
Dajo joj je kosu pozlatio,
dajinica biserom okitila,
pa je meće gradu na kapiju:
‘Ova kosa u devletu rasla,
u golemu jadu odrezana:
Il’ je majka ukopala sina,
il’ sestrica brata jedinoga?
Il’ djevojka svoga suđenika?
Nit’ je majka ukopala sina,
ni sestrica brata jedinoga,
već djevojka svoga suđenika,
što ga neće steći dovijeka!’
Govori joj ostarjela majka:
‘Što ti žališ tuđina junaka,

Nije ti ga majčica rodila?’
‘Luda ti si, moja mila majko!
Da si mi ga i triput rodila,
ja ga ne bih ovol’ko žalila,
ko što žalim tuđina junaka,
ja ga neću steći dovijeka!’

Azra.ba

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE