Ljudi masovno daju otkaz širom svijeta. Hoće li se preliti na BiH?

SVE je više znakova usporavanja svjetskog gospodarstva, pa tako i u SAD-u, ali se tržište rada ponaša kao da se događa ekonomski rast. Traži se sve više radnika, broj otvorenih radnih mjesta u SAD-u je na rekordnoj razini, a sve više ljudi dobrovoljno daje otkaz.

U ožujku se tražilo 11.5 milijuna radnika, što je najveća razina od kada se ti podaci prate, tj. od 2000. Za usporedbu, prije pandemije se na razini cijelog SAD-a tražilo oko 7 milijuna radnika. Zanimljivo je da se broj novootvorenih poslova povećao primarno u kompanijama s 50 do 999 zaposlenika, a smanjio se u kompanijama s manje od 50 zaposlenika, pokazuju podaci Zavoda za statistiku rada SAD-a.

Usporedno s tim je rekordan broj zapošljavanja, koji se popeo na 6.7 milijuna ljudi u ožujku 2022., a prije pandemije je iznosio 6 milijuna. Doduše, broj novih zapošljavanja je blago pao u odnosu na veljaču, ali je još uvijek daleko veći nego prije pandemije.

Paradoksalni su to podaci s obzirom na to da je u prva tri mjeseca 2022. SAD imao pad BDP-a od 1.4 posto. Izvoz se smanjio 6.9 posto, a uvoz narastao za čak 17.7 posto. S druge strane je rasla osobna potrošnja i investicije.
Ljudi masovno daju otkaz

Ono što posebno iznenađuje je rekordno velik broj ljudi koji su samoinicijativno dali otkaz, 4.54 milijuna u ožujku. To su povijesne razine, veće čak i od druge polovice prošle godine, kada se fenomen nazvao “Veliko otkazivanje”. Godine 2019. je u prosjeku 3.5 milijuna ljudi davalo otkaz mjesečno.

To znači da su tri od sto radnika u SAD-u dala otkaz samo u ožujku, dok se prije pandemije postotak radnika koji su davali otkaz na mjesečnoj razini kretao između 1.2 i 2.4 posto. No još u ožujku 2021. se penje iznad 2.6 posto, s daljnjim trendom povećanja.

Ako se trend nastavi, broj otkaza će dosegnuti trećinu ukupnog broja zaposlenih do kraja 2022. Sve više i više radnika se odlučuje na promjenu posla. Očekivano, najmanje se na taj potez odlučuju radnici u javnom sektoru, ali i tu sve više ljudi samoinicijativno mijenja radno mjesto.

Ima 70 posto više otvorenih poslova nego što je ukupno novozaposlenih, a na svaku nezaposlenu osobu dolaze gotovo dva slobodna radna mjesta (1.92). U SAD-u tradicionalno puno više ljudi daje samoinicijativno otkaz nego što ih dobije otkaz, ali se razlika povećala drastično.

U 2021. je 47.8 milijuna ljudi dalo otkaz, dok ga je dobilo tek 17 milijuna. Prije pandemije, 2019., 22 milijuna ljudi dobilo je otkaz, a 42 milijuna dobilo otkaz od poslodavca. Razlika je tako narasla s 20 milijuna na više od 30 milijuna.

Radnici su počeli masovno davati otkaze i u drugim državama. U Ujedinjenom Kraljevstvu je stopa najveća od 2009., a prema anketama gotovo trećina zaposlenih razmišlja o promjeni posla. Stopa zaposlenosti je stabilna u svim dobnim skupinama osim iznad 50 godina, što znači da radnici ne odustaju od tržišta rada, nego traže bolje poslove. Oni iznad pedeset godina idu u prijevremenu mirovinu.

Broj otkaza je narastao u Njemačkoj i Italiji. U Francuskoj je broj samoinicijativnih otkaza u trećem kvartalu 2021. bio najveći od 2007. Prema istraživanju Nacionalne banke Australije, jedan od pet radnika je u toj zemlji tijekom 2021. dao otkaz. Čak i mediji u Brazilu javljaju o sličnim zbivanjima na tamošnjem tržištu rada, a u Indiji je tijekom 2021. preko milijun radnika u IT sektoru dalo otkaz.
Pandemija je postavila uvjete za “Veliko otkazivanje”

Nema jednostavnog odgovora na to zbog čega fenomen velikog rasta davanja otkaza raste od kraja pandemije. Sve se događa u relativno kratkom roku, pa jedan od glavnih okidača fenomena mora biti nekakav šok.

Taj šok je vjerojatno pandemija, tj. utjecaj raznih državnih politika na gospodarstvo tijekom nje. Dugo vremena je poslovanje velikog dijela gospodarstvo bilo zaustavljeno po državnom diktatu, a da bi na neki način kompenzirale izgubljeni prihod radnicima i kompanijama, države diljem svijeta su uvodile fiskalne i monetarne stimulanse.

Posebno je to bio slučaj u SAD-u, u kojem su ukupni fiskalni stimulansi tijekom pandemije iznosili više od 25 posto godišnjeg BDP-a. Podjednako su se te politike koristile u mandatu Donalda Trumpa i Joea Bidena.

Dijelio se tzv. “helikopterski novac”, što znači da je država doslovno slala u nekoliko navrata stotine dolara na račune građana. Opraštani su dugovi, zamrznuto plaćanje stanarina, povećane socijalne naknade i naknade za nezaposlene.

Rezultat svega je da ljudi nisu mogli trošiti ni novac koji imaju, zbog zabrane rada mnogih kompanija i lockdowna, a dobivali su dodatan novac od države. Stopa mjesečne štednje je drastično porasla, a u nekim mjesecima je stanovništvo SAD-a znalo uštedjeti i trećinu mjesečnih prihoda.

Ukupna osobna štednja stanovništva u SAD-u je 2019. iznosila 1.24 bilijuna dolara, 2020. se povećala na 2.89 bilijuna dolara, a 2021. je pala na 2.27 bilijuna dolara. Astronomske razine osobne štednje sugeriraju da su ljudi financijski sigurniji i mogu si priuštiti da razmišljaju o promjeni posla.

Možda traže bolju plaću, možda promjenu karijere, a možda neko vrijeme ne žele raditi, a sve to sada mogu lakše ostvariti. Rekordne razine štednje omogućile su im da akumuliraju dovoljno novca za prebroditi neko vrijeme do pronalaska novog posla i da uopće sebi mogu priuštiti upuštanje u potragu. Uz to je veliki rast broja traženih radnika doveo do toga da je pronalazak posla obična trivijalnost i nije pitanje može li se pronaći posao, nego kakav posao netko želi raditi.
Radnici traže više

Na takve promjene reagiraju i poslodavci, pa su plaće rasle u 2021. najviše u zadnjih 15 godina. Sve je više potrebe za radnicima, a sve manje radnika te su radnici postali izbirljiviji po pitanju zaposlenja. Kroz cijelu godinu su nominalne plaće porasle za 5.7 posto.

Ali je iste godine bila i rekordna inflacija od 7.4 posto, pa su realno plaće manje za 1.7 posto. Prva tri mjeseca 2021. je obilježio snažan rast realnih plaća, a u travnju počinje oštar rast zbog rasta inflacije. No u prvom mjesecu 2022. je realni pad plaća stao, ne zbog usporavanja inflacije nego zbog još većeg rasta nominalnih plaća.

Uvjeti koje je stvorila pandemija, da radnici lakše mogu tražiti novi posao i da nedostaje radnika, a što je dovelo do rasta plaća, poništeni su inflacijom, za koju su također odgovorne iste ekspanzivne fiskalne i monetarne politike.

Plaće niskokvalificiranih radnika nominalno rastu brže nego visokokvalificiranima, posebno u uslužnom sektoru. Mnogi makroekonomisti smatraju da su jednostavno nisko plaćeni radnici shvatili da njihov rad vrijedi više nego što za njega dobivaju, a situacija s covidom-19 dala im je priliku ne samo da razmisle o tome što žele nego su i, uslijed velikih direktnih i indirektnih državnih transfera stanovnicima, dobili dodatan kapital da mogu neko vrijeme biti bez posla u potrazi za pozicijama s boljim uvjetima rada.

Moguće da se zbog toga postotak zaposlenosti u SAD-u još nije vratio na pretpandemijske razine, unatoč rekordnom broju traženih radnika. Stopa nezaposlenosti se vratila na istu razinu kao 2019., 3.6 posto, ali je stopa zaposlenosti 60.10 posto, otprilike jedan postotni bod manje nego 2019. To je signal da je jedan dio radnika jednostavno prestao tražiti posao i ne želi raditi.

Ne radi se samo o fenomenu traženja novog posla, mnogi stariji radnici se odlučuju na prijevremenu mirovinu. U studenome 2021. je 3.6 milijuna radnika u SAD-u više prestalo raditi i izjavilo da ne želi novi posao, prema pisanju CNN-a. 90 posto ih je starije od 55 godina.
Situacija u BiH

Problem nedostatka radnika se pojavljuje i u BiH.

U Republici Srpskoj su tokom prošle godine ubjedljivo najtraženiji bili radnici bez kvalifikacija.

Potom slijede obućari, prodavci, profesori razredne nastave, diplomirani ekonomisti i pravnici, konobari, profesori matematike, vaspitači i vozači, pokazalo je istraživanja tržišta rada u Republici Srpskoj rađenog od strane Zavoda za zapošljavanje.

Takođe, važno je napomenuti da su se na listi traženihh zanimanja u 2021. godini našli i zavarivačima, koji nisu bili na listi za 2020. godinu, dok je do značajnijeg smanjenja potražnje došlo kod medicinskih sestara-tehničara, ekonomskih tehničara i tesara. Dalje, na listi u 2021. godini nema više doktora medicine, zidara i armirača, za kojima je tražnja bila značajna u prethodnoj godini.

Inače u 2021. godini poslodavci su izrazili potrebu za 15.134 radnika. Poređenja radi u 2020. godini traženo je 13.196 radnika, pa se može zaključiti da se tražnja koja se ogleda kroz prijavu potreba za radnicima u 2021. godini povećala za 1.938 ili za 14,7%.

Među poslodavcima koji su lani primali nove radnike, njih 40 odsto navelo je da su imali problema sa pronalaskom radne snage.