Ljudi u domovima za starije prepušteni na milost i nemilost privatnika

Iako se skoro svi starački domovi na svojim internet sajtovima hvale da štićenicima pružaju vrhunsku njegu i kvalitetno liječenje u poznim godinama života, dio njih ne ispunjava uslove za brigu o nemoćnim i bolesnim ljudima. Nemaju dovoljno kadrova, ne vode evidencije o datim lijekovima i zdravstvenim problemima pacijenata, ne mogu da dozovu Hitnu pomoć… Istovremeno, o zdravlju pacijenata brinu se ljekari angažovani honorarno koji, kada pacijenti preminu, rade i kao mrtvozornici, što je u direktnoj suprotnosti sa zakonom koji brani da isti ljekar liječi pacijenta neposredno prije i utvrđuje uzrok smrti.

Piše: Andrijana Pisarević (Etrafika)

Otprilike ovakva situacija vlada u Domu za stara i starija lica “Milena” u Prijedoru u kojem je, kako tvrdi Bosiljka Božić, preminuo njen otac V. R. prije nešto više od godinu dana, u agoniji i zbog nemara vlasnice doma Milene Jauz i njenog osoblja, ali i radnika Hitne pomoći koji nisu htjeli da dođu po njega čak ni nakon četiri poziva. Ona govori da njen otac u ovom domu nije dobio niti minimalnu njegu i ljekarsku pomoć, kakvu su bili dužni da mu osiguraju i da je umro u teškim mukama.

Foto baza

Ona priča za eTrafiku da je njen otac nekoliko zima proveo u domu “Milena” u Prijedoru i sve je bilo dobro dok ga je zdravlje koliko-toliko služilo i dok mu nije zatrebala konkretna njega. Sa pogoršavanjem njegovog zdravstvenog stanja, kaže ona, na površinu su izbili razni problemi, među prvima uskraćivanje neophodne ljekarske pomoći i potrebne njege koju su dobro plaćali ovom domu. Ona tvrdi da je zbog zanemarivanja obaveza vlasnice doma i nepružanja adekvatne ljekarske njege njen otac umro u strašnim mukama, a da je sve kasnije zataškano i označeno kao prirodna smrt, jer se radilo o starom čovjeku.

“Moj tata je umro od isušenosti, jer mu nisu dali da jede i pije i jer su ga vezali u krevetu, a kada je počeo da krvari i jauče, ostavili su ga cijelu noć i jutro u agoniji prije nego što su ga nekako odvezli u bolnicu, odakle su ga vratili u dom da umre. Svjesna sam da je imao 86 godina i da je bio i bolestan i star, ali nije zaslužio takav tretman i da umre u takvim mukama”, priča Bosiljka.

Niz nepravilnosti

Ona kaže da vjeruje da je njen otac patio i da je to bilo za njega mučenje. Kaže da je imao šlajm u grlu koji se sušio i nije mogao da ga ispljune, zbog čega je morao ustajati po noći kako bi pio vodu. Da se ne bi dizao i budio druge, na silu je nosio pelenu i bio vezivan u krevetu u toku noći. Gušio se pokušavajući da pročisti grlo da bi uopšte mogao disati.

“Doktorica koja je radila tada u domu je to opisala kao ’namjerno ludovanje’, kojim budi ostale u domu. Kada je počeo da krvari iz debelog crijeva i imao je krvi u urinu, trajalo je danima prije nego što je odveden u bolnicu odakle su ga samo vratili u dom. Ubrzo je umro, a u dokumentima je napisalo da je to bila prirodna smrt, što nije istina. On jeste bio star, ali ne vjerujem da je umro od starosti, nemoguće da se to desi istog dana kada je imao takvo krvarenje”, kaže Bosiljka. https://3ef7debfa25d2cae94a105be4aac323a.safeframe.googlesyndication.com/safeframe/1-0-38/html/container.html

Božić govori da nije očekivala da će u ovom domu imati zapadnjačke uslove za život, ali jeste da će mu biti obezbijeđen minimum njege za koju su plaćali svakog mjeseca 1.000 maraka, uz dodatak od 200 KM za potrepštine i 50 maraka za džeparac.

“Obično je preko zime bio u domu, jer je mami teško samoj sa njim u zabačenom selu, daleko od ljekara. I ona je već dosta stara i bolesna i nije htjela da ostavi kuću. Tata je imao ranu demenciju, par puta je pao u kadi, a ona nije mogla da ga podigne. Bio je prvo u domu koji je u vlasništvu Mileninog supruga, a onda nam je predloženo da ga prebacimo u grad, jer je lakše. Tata je bio prilično trpeljiv, nije se žalio na uslove, znao je zašto je tu”, ističe naša sagovornica.

Jedno vrijeme su se, kaže, čuli, ali je onda prestao da se javlja, navodno, jer mu je ispao telefon i pokvasio se.

“Koji put sam ga pitala da li dobija dodatnu hranu za koju sam ostavljala novac, govorio je da ne dobija“, objašnjava ona i dodaje, da je situacija sa pandemijom dodatno sve otežala, jer onda nije ni mogla da dođe i da posjeti oca, niti da dobije jasnu predstavu koliko mu je loše stanje.

Tada su, priča ona, u domu počeli da izbjegavaju svoje obaveze i da mu uskraćuju neophodnu njegu, nije bilo ni fizikalne terapije ni adekvatne ljekarske pomoći. Zbog svega ovoga kaže da je planirala da ga prvom prilikom prebaci u drugi dom.

“Meni su sve vrijeme govorili da je on dobro sve dok nije došao u posljednje dane, a izgleda da nije bio. Pokušavala sam nekoliko puta da čujem sa njim, ali nikako nisu htjeli da mu daju telefon, pa mi je bilo sumnjivo. Nazvala sam Milenu 30. septembra 2020. i rekla joj da ću otkazati tatino mjesto i da ga selim u drugi dom. Tada me je tako napala i izvrijeđala, nema šta mi nije rekla, prijetila da će ga odmah izbaciti na ulicu. Kako sam u Švedskoj, uplašila sam se da će to i učiniti, da će čovjek ostati na ulici, pa sam je molila da se smiri. Ona je nastavila da mi prijeti, dok sam ja govorila da sačeka par dana i da ću platili koliko god želi”, kaže Bosiljka. Ona priča da je pokušala da dođe odmah, ali da je zbog pandemije bilo gotovo nemoguće da se putuje.

Molila je vlasnicu “Milene” da ga ne izbacuje na ulicu, da ga voze u bolnicu ako mu je loše iako je skupo, da će sve platiti.

“Vikala je na mene i govorila da se razbolio zbog mene i da mu je zato loše. U nekom trenutku je rekla da je tata prokrvario. Kada sam pitala kad je to počelo, ispostavilo se da to traje. Rekla je da cijelo jutro zovu Hitnu, ali niko neće da dođe, pa da će zvati privatni sanitet iz Banjaluke. Nakon toga više je nisam mogla dobiti jer je isključila telefone. Dan kasnije me nazvala i kada sam pitala kako je tata, samo mi je rekla da je umro. Bila sam šokirana i nepripremljena, a ona mi je to samo sasula u lice”, kaže Bosiljka.

Ona govori da je i danas pod utiscima zbog neljudskog ponašanja prema njenom ocu onih ljudi koji su bili dobro plaćeni da se pobrinu da mu posljednji dani prolaze u minimalnim mukama. Priča da je sve bilo dobro dok je novac dolazio, a oko starca nije bilo previše posla. Kada mu se stanje pogoršalo i kada je trebalo da rade svoj posao, pokazalo se da ne vode brigu o starim ljudima i da ih samo zanima zarada, tvrdi ona.

“Moja sestra je htjela da izađemo u javnost i dok je tata bio još živ. Nisam bila za to, htjela sam da se posvetimo njegovom zdravlju, a kada se ovako završilo, onda sam insistirala da sve istražimo, da prijavimo institucijama. Dugo smo se sa svima njima dopisivali, odgovarali jedni drugima, sve je to trajalo mjesecima i nikom ništa. Niko izgleda nije kriv. Na kraju su nam rekli da idemo na sud i da ih tužimo. Sad jedino što želim jeste da ljudi znaju šta se dešava u domovima za stare i kome ostavljaju svoje roditelje, da budu svjesni da tamo ni izbliza nije tako idilično kao što se predstavlja na sajtovima tih ustanova”, kaže ona.

Bosiljkine riječi gotovo do detalja potvrđuje i obimni zapisnik komisije koju je formiralo Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske nakon njene prijave. U kontroli koju su sproveli 8. juna prošle godine, na 15 strana su pobrojane na desetine nepravilnosti, neke od njih i sa nekoliko uzvičnika nevjerice članova, nakon čega je naloženo njihovo ispravljanje.

Iz zapisnika ove komisije, koji možete pogledati, izdvajamo da je V. R. preminuo 6. oktobra 2020. godine u Domu za stara i starija lica “Milena” u Prijedoru, te da je ovdje boravio više puta, posljednji put od 1. oktobra do 2019. godine. Ministarstvo je 13. novembra 2020. godine, zatražilo da se sprovede stručni nadzor nad radom ovog doma, nakon prijave njegove kćerke, te da se komisija izjasni povodom prigovora koje je ona podnijela. Početkom marta prošle godine zatražena je dokumentacija o radu ovog doma, između ostalog i pismene izjave njegovatelja o zdravstvenim potrebama ovog štićenika, postupanju i pružanju medicinske pomoći.

Nadzor je pokazao seriju nepravilnosti, a možda i najstrašnija od njih je da je ista ljekarka, dr Dušica Kecman, u ovom domu radila po ugovoru o dopunskom radu i da je liječila sve štićenike kojima je određivala terapiju, bez obzira na to ko je bio njihov porodični ljekar, iako je i sama zaposlena u Domu zdravlja u Prijedoru. Istovremeno, ona je radila i kao mrtvozornik kada premine neki od štićenika, što predstavlja direktno kršenje Zakona koji brani da isti ljekar liječi pacijenta neposredno prije i utvrđuje uzrok smrti.

Ista doktorka je, prema zapisniku, izdavala potvrde o smrti na nevažećem obrascu, a na njegovom je napisala da se radi o prirodnoj smrti, iako je dan prije bio u agonalnom stanju i krvario je na debelo crijevo i imao je krvi i u urinu. Utvrđeno je i da se ne vodi pismena evidencija o datim lijekovima štićenicima doma, a da terapije raspoređuje medicinska sestra kako joj je ordinirano. Prema zapisniku komisije, štićenik se 26. septembra loše osjećao, imao je temperaturu i povraćao je, a doktorka je propisala terapiju bez pregleda ili vađenja nalaza, na osnovu informacija koje je dobila od zaposlenih. Takođe, konstatovala je uznapredovalu demenciju, praćenu agresivnošću i kako se navodi, “ludovanjem” , ali pacijenta nije uputila specijalisti psihijatrije koji bi jedini mogao da postavi tu dijagnozu.

“Dana 5. avgusta 2020. godine, odredila mu je “fiksaciju” (vezivanje) prema pravilniku koji nije poznat i koji nije dozvoljena u ovim ustanovama, pod opisom da pacijent grklja i pljuje i da traži vodu da ispere usta, te da je pao sa kreveta. Međutim, ostaje nejasno zašto ni tada nije zatražena pomoć specijaliste psihijatrije. Komisija nije dobila traženi izvještaj o stanju pacijenta od dana kada mu je pozlilo pa sve do 5. oktobra kada je cijelu noć jaukao, krvario na debelo crijevo i dobio povišenu temperaturu. Tek tada je pozvana Hitna pomoć koja nije došla zato što “se to plaća, a pacijent svakako treba u bolnicu” (udaljenu 800-900 metara od doma), pa je čekano više od šest sati da stigne privatni sanitet iz Banjaluke da bi se on odvezao na pregled i vratio na “intenzivnu njegu doma”, piše u zapisniku, ali nije objašnjeno da li je taj sanitet uopšte pozvan ili nije, i da li je došao ili ne.

Međutim, niko se u Domu zdravlja u Prijedoru ne sjeća poziva iz doma tog dana niti su oni evidentirani, iako je listing poziva pokazao da su iz “Milene” stigla četiri poziva na njihov broj. Pacijent je na kraju privatnim automobilom dikretorkinog sina, koji se u ovom dokumentu naziva “luksuzni”, odvezen na pregled, tako što su oborili sjedišta da bi ga na nosilima mogli unijeti. Doktorka je za komisiju rekla da sumnja da su lijekovi koje mu je kćerka poslala u februaru uzrok krvarenja u oktobru, a koje je on koristio bez nadzora. U dokumentaciji se navodi da mu je to kćerka jednom poslala i da mu je to oduzeto.

Nema dokaza da je on zbog toga krvario niti da je ona to poslala više puta, iako direktora doma tvrdi da jeste, ali to nije nigdje evidentirala. Medicinski tehničari su rekli da su još 3. oktobra primijetili krv u urinu, ali nigdje u medicinskoj dokumentaciji se to ne navodi sve do odlaska u bolnicu. Tamo je pregledan, ali je utvrđeno da operacija nije moguća jer ne bi izdržao anesteziju. Preminuo je sljedećeg dana. Direktorka doma je prvo rekla da on nije tog dana pregledan, a onda da jeste, a iz izjave tehničara koji je dežurao niti doktorke nije se moglo zaključiti šta je tačno bilo. Direktorka doma potom je tvrdila da on nije bio u tako lošem stanju i da je na nogama sišao do automobila. Kasnije je rekla da je bio u agonalnom stanju.

Vlasnica odbacila optužbe

Milena Jauz, vlasnica Doma za stara i starija lica u Prijedoru, odbacila je sve optužbe koje je protiv nje iznijela Božić. Ona kaže da se proteklih godinu dana borila sa njom i njenom porodicom. Jauz priča da su odnosi sa porodicom bili dobri dok je djed bio dobro, ali kada mu se pogoršalo stanje, više nisu bili zadovoljni njenim radom.

“Sa godinama je to došlo, da on krahira psihički i fizički. Oni su ga vodili u razne domove, a kako je imao demenciju, iz svakog su bili izbačeni zbog njegovog ponašanja. Dešavalo se da ne vlada sobom, kaže svašta, a onda to mnogi shvate tako da treba da ga odstrane iz doma. Ja sam ga prihvatila kod sebe, radila sam dugo na psihijatriji i onkologiji kao sestra i imam veliko iskustvo sa tim pacijentima. Deda je bio dobar i zavolio je i mene i moje osoblje”, kaže naša sagovornica.

Dodaje, da je prve godine sve bilo dobro, da su ga korigovali, da se popravio i udebljao.

“Psihijatrija je blizu i mogli smo često da ih konsultujemo oko njegovog stanja. Deda je bio teško bolestan, imao je problema i sa srcem i sa želucem, a pojačavala se i demencija. Znate kako to ide u starosti, sve gore. Međutim, kćerka nije dala da se kaže da on ima demenciju. Deset puta sam joj rekla da je prioritet da ide psihijatru. Razumite me, medicinski sam radnik, nije lako sa takvim čovjekom, morate znati kako ćete, a ne pomažete mu ako mu uskratite psihijatra i adekvatnu terapiju”, kaže ona.

Jauz objašnjava da je u jesen 2019. godine štićenik doveden u dom u lošem stanju, da je jedva hodao i bio neuredan.

“Sredili smo ga i uljudili, ali počinje korona. On je tada već počeo da propada do neprepoznatljivosti. Počeo je da mršavi, da povraća i da dobija druge zdravstvene probleme. Kćerka je samo jednom ili dva puta zvala da se informiše. Odjednom više ne valja kod nas, iako sam joj rekla da on slabi i da je to već starački, da se tu ne može mnogo toga učiniti. Jednog jutra oko tri sata, krenulo je da se pogoršava, počeo je da povraća i da dobija temperaturu, padao mu je pritisak”, ističe ona.

Kaže da je potom zvala Hitnu pomoć.

“Tri puta sam zvala i rekla im da je čovjeku loše i da ako šta krene po zlu, ko će da objasni porodici da nisu htjeli da izađu. Ja ga ne mogu u svom privatnom autu voziti tamo u takvom stanju, a on tone iz sata u sat. Odvezli smo ga kasnije u bolnicu, pregledali, ali nije bio za zadržavanje u bolnici. Par dana kasnije je umro”, ispričala je Jauz i dodala, da je javila kćerki da je preminuo, a da je ona tada “počela da histeriše” i iznosi optužbe.

Jauz kaže da joj je rekla da ima čistu savjest i da je do sada sve bilo u redu, a da je djed bio star i bolestan, te da je na svoju ruku uzimao laksative koji mu nisu bili potrebni, a koje mu je kćerka slala u paketima.

“Nakon što je djed sahranjen, ona je krenula da me prijavljuje kome stigne, od Ministarstva zdravlja, do krim policije. Godinu dana su me propitivali, šta smo uradili, da li smo ili nismo sve što smo mogli, došla je tročlana komisija i obavili su kompletan dom, ne samo vezano za njega, nego sve. Otkrili su da nema nikakvih osnova za prijavu. Njen otac mi je govorio da voli više mene nego svoju kćerku. Godinu dana je trajala ova tortura. Zvala sam njenu sestru i nadala se da ćemo se lakše dogovoriti, da će biti razumnija. Međutim, nismo mogli naći zajednički jezik. Rekle su mi da će me blatiti gdje stignu”, kaže ona.

Dodaje da je angažovala advokata kako bi se branila od pomenutih napada.

“Optuživala me da sam ga ja ubila svojim neznanjem i neradom, ali čak je i Ministarstvo reklo da ga ja nisam ubila. Ona je u mom domu godinama dočekivana na kafe i ručkove, kao da je dio porodice. Zar tako da nam vrati? Rekla sam im da sam za to da ja platim sve troškove obdukcije i da pogledaju da li je on bilo šta pogrešno urađeno. Nisu dali da im iko dira mrtvog tatu”, kaže Jauz.

Na pitanje o zapisniku Misnitarstva zdravlja i radu doktorke Kecman, ona je rekla da nije znala da ne može biti i ljekar u domu i mrtvozornik kada joj umre pacijent.

“Nisam ja znala da ona ne može, otkud ja znam da ona ne može biti i ljekar i mrtvozornik. Ja sam znala zvati Dom zdravlja pa mi doktor koji se javi kaže da ne može i da se njoj obratim, ona će riješiti. Ne radi ona više kod nas, komisija je to zabranila i prestala je. A meni ne treba da je plaćam više, debelo sam je plaćala. Naređeno nam je, imamo porodičnog i da zovemo Hitnu ponoć. Meni to odgovara, daleko je čistije. Ako porodični ne može da da uputnice, zovem Hitnu, verifikuje se poziv i ja sam čista. To mi je bila velika škola”, kaže ona.

Jauz je posebno podvukla da nije bilo vezivanja pacijenata u njenom domu, nego da postoje posebna kolica sa pojasima preko grudi i stomaka koji sprečavaju da pacijent padne dok prima terapiju, ako ne može sam da sjedi ili da se kontroliše.

Sa druge strane, Bosiljka Božić kaže da vlasnica doma nikada nije ni spominjala da je njenom ocu primijetila promjene i da joj je ispod svakog nivoa da komentariše optužbe da porodica nije dala da se on vodi psihijatru.

“Ispod svakog poniženja mi je komentarisati njene izjave jer su lažne. Imali smo previše tolerancije za nju iako je njeno ponašanje za svaku osudu i trebalo nam je vremena da shvatimo o kakvoj osobi se radi. Ništa nam nije javljala o njegovom stanju, a njega je izolovala od ostalih pacijenata, dio detalja smo čak saznali posredno. Kada smo shvatili da je ovo mjesto opasno za njega, postalo je prekasno. Ne znam kako ima obraza, poslije svih laži i nezakonitosti koje je počinila, a koje je ministarstvo potvrdilo, da i dalje radi isto. Postoji li bilo kakav pisani trag da je tražila da se on vodi psihijatru ili na bilo kakav pregled? Da smo mi odbili? Zašto bi smo odbijali pregled kod psihijatra, on je bio na pregledu kad je produžio svoju vozačku na godinu dana prije odlaska u dom? Da li je komisiji napomenula da smo mi odbili pregled psihijatra? Nije, jer je lagala”, kaže Božićka.

Dr Kecman bez komentara

Doktorka Dušica Kecman nije bila voljna da priča o situaciji u domu “Milena”. Ona je rekla da ne želi da komentariše događaje o kojima pišemo, niti da se izjašnjava o tome šta se tamo dešavalo.

“To ne mogu nikako da vam komentarišem, imam pacijenta sa vrlo zahtjevnim predmetom. Po tom pitanju imate sve tamo gdje ste bili i to je išlo na viši nivo. Tako da ja tu nemam šta da kažem i to vam je moj odgovor. Zato što je to tamo jedan veliki primitivizam svih i ludilo, sad da ne govorim koga, ali radi se o psihotičnim osobama”, rekla je ona.

Na pitanje na koga tu misli, na vlasnike, osoblje ili pacijente, doktorka nije htjela da objasni.

“Nisam nikoga imenovala i neću da budem decidna”, rekla je dr Kecman.

Ministarstvo i Inspektorat upoznati sa slučajem

U Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske kažu da je kontrolom komisije naređeno da se otklone svi nedostaci rada ovog doma.

“U postupku nadzora utvrđeni su određeni nedostaci u radu doma, za čije otklanjanje su date preporuke. Pravovremeno i u skladu sa Zakonom o zdravstvenoj zaštiti korisnicima doma obezbjediti pružanje usluga primarne zdravstvene zaštite, što podrazumijeva da istu pružaju zdravstvene ustanove, kao i preglede doktora medicine specijalista odgovarajuće grane medicine u skladu sa njihovim zdravstvenim stanjem, kao i redovno praćenje zdravstvenog stanja korisnika i uredno evidentiranje istog i svakodnevno vođenje pisane evidencije o uzimanju terapije svakog korisnika, a lični list korisnika voditi na propisanom obrascu“, ističu iz Ministarstva.

Takođe, u preporukama je navedeno da je u slučaju smrti korisnika doma potrebno obavijestiti Dom zdravlja Prijedor u cilju utvrđivanja smrti lica u skladu sa Pravilnikom o utvrđivanju smrti.

„Кomisija je navela da je potrebno unaprijediti postupak primopredaje smjena tako da podaci o zatečenom stanju korisnika budu i pismeno evidentirani, a odredbe ugovora o smještaju korisnika uskladiti sa Zakonom o socijalnoj zaštiti i pravilima struke. Odredbe ugovora o smještaju korisnika korigovati tako da se istima ne obavezuju potpisnici ugovora na plaćanje troškova za izlazak mrtvozornika na teren, s obzirom na to da se sredstva za navedene troškove obezbjeđuju u budžetu Grada Prijedora”, navode u Ministarstvu.

Кomisija je u preporukama i navela da mjere fizičkog ograničenja kretanja (fiksacija) korisnika u domu može primjenjivati samo u skladu sa Zakonom o zaštiti mentalnog zdravlja.

“Takođe, potrebno je unaprijediti razmjenu informacija o stanju korisnika sa članovima porodice korisnika i omogućiti srodnicima preminulog korisnika, za slučaj koji navodite, kao članu porodice umrlog, dostupnost medicinske i druge dokumentacije kojom dom raspolaže, koja je nastala za vrijeme boravka imenovanog u domu”, rekli su iz Ministarstva.

U Inspektoratu Republike Srpske kažu da je njihova zdravstvena inspekcija 29. oktobra 2019. godine redovno kontrolisala dom “Milena” na adresi na kojoj je nekad bio dom “San” i da su utvrđene nepravilnosti u pogledu statuta, vođenja evidencija, potrebnog broja kadra i prostora za navedenu ustanovu.

“Na osnovu utvrđenih nepravilnosti postupajući inspektor donio je inspekcijsko rješenje. Кontrolnim pregledom nedostaci su otklonjeni i postupak nadzora je time okončan. Isti dom bio je predmet kontrole u martu mjesecu 2020. godine. Tom prilikom sve aktivnosti inspektora su bile usmjerene na kontrolu provođenja protivepidemijskih mjera, kada je, s obzirom na specifičnost domova za starija lica (kolektivni smještaj za osjetljive kategorije stanovništva, te postojanje izričite zabrane posjeta), nadzor nad njihovim radom bio obustavljen do daljnjeg, rekli su u Inspektoratu RS.

U periodu od 2020. do 2022. godine (period vanrednog stanja i vanredne situacije), u oblasti socijalne zaštite, vršeni su redovni pregledi centara za socijalni rad, u skladu sa planom, i par vanrednih pregleda domova za starija lica, izvršenih po podnesenim predstavkama. U navedenom periodu nije bilo predstavki na rad doma ‘Milena’ Prijedor”.

Vezivanje starice

Pretražujući internet kako bi našli informacije o ovom domu, saznali smo da je, dakle, prije sedam godina on nosio ime “San” i da je bio u vlasništvu Jauzovih i da je tada pisano o tome da je jedna starica bila vezivana za stolicu i da joj nisu dopuštali da ode do toaleta. Nakon reakcije njene porodice i pisanja medija, vlasnik “San-a” Rade Jauz, bivši suprug Milene Jauz, izbacio je staricu iz doma, a medijma je rekao da pacijente moraju da vežu da “ne bi slučajno pali ili da ne bi došlo do infekcije zbog katetera koji im stavljaju”. Milena Jauz za ovaj slučaj kaže da nije tada bila direktorka doma i da je tu tada radio njen bivši muž.

Unosni biznis brige o starijim i bolesnim osobama čija su djeca nerijetko u inostranstvu ili u drugim gradovima zbog posla i porodičnog života, za mnoge od njih pretvara se u agoniju kada se vrata zatvore i ostanu bez zaštite svojih najbližih. U pojedinim tekstovima na portalima spominju se loši uslovi smještaja i ishrane, kao i na to da se u korisnici raspoređuju po sobama tako da pokretna starija osoba bude sa nepokretnom kako bi joj pomagala, iako to nije njen posao. Takođe, posebno je isticano da se nedovoljno pažnje posvećuje nepokretnim i osobama sa demencijom i da postoji priličan broj korisnika koji osoblju domova tolerišu takvu nebrigu, jer nemaju drugog izbora.