11.12.
Bio je to posjet, kao podrška imamu, imamima, muallimima, ispred svih žepačkih polaznika mekteba, njih nekoliko stotina, kao i susjednom medžlisu, u kome se desila tragedija kada je učenica mekteba Liješnica, vraćajući se kući, preselila na Ahiret, i to na oči svojih roditelja.
“Naš kolega, imam, Ismet Burajić je dajdža pomenute učenice, koji danas nije krio ni suze a ni ljutnju na sve nivoe vlasti zbog nerješavanja problema povezivanja ovog džemata, koji je presječen „cestom smrti“ kako zovu magistralni put M-17. Allahova odredba je bila takva. Iskušenje teško.
Na kraju, svaki od nas imama, treba da se zapita, kada dođu djeca u mekteb, treba da se zapita zašto su ta djeca uopće tu, jesu li svjesni mekteba kao obaveze, života, vjere, Stvoritelja i svake vrste žrtve koju daju od sebe.
Svaki od nas imama, kada pošalje dijete u mekteb, treba da mu na um padnu sve ove činjenice, a posebno „detalj“ da nam djeca dolaze dobrovoljno, da pomijeraju svoje obaveze i usklađuju ih prema mektebu, da postoje roditelji koji svaki dan u sedmici, dakle 7 dana, iz dana u dan, dovode djecu ili u školu ili u mekteb, pa ih zatim odvode ili iz škole ili iz mekteba, te i oni, roditelji usklađuju svoje vikende i slobodno vrijeme prema mektebskom rasporedu.
Sve ovo bi trebalo da nam bude na umu, pa čak da ima djece koja do mekteba prelaze jednom ili dva puta magistralni put, ili jednom ili dva puta željezničku prugu, izlažući sebe i svoj život velikom riziku, koji se u ovom slučaju pretvorio u tragediju. Jedan nesmotren korak i završava se ovodunjalučki život. Samo jedan korak. Cijeneći svakog imama, muallima, cijeneći još više svako dijete u mektebu i njegov dolazak s osmjehom i odlazak kući, takođe s osmjehom, svi imami MIZ Žepče, organizirano, i jedni od rijetkih – dalo se primjetiti, su danas bili dio rijeke ljudi koji su došli da na bolji svijet isprate jednu džennetsku ptičicu, jednu mektebsku ljepoticu, jednog stanovnika dženneta, ako Bog da.” – poruka je žepačkih imama.
Ovaj kratki osvrt na jučerašnju dženazu, završit ćemo stihovima koje napisao jedan naš imam, po povratku s pomenute dženaze.
„ MERJEMI….“
NE PROĐE NI DVANAEST GODINA
OD TVOG PRVOG PLAČA
I PRVOG OSMIJEHA.
OD KAD NA OVAJ SVIJET DOĐE, PTICO MALEHNA,
SILAZIO NIJE S TVOJIH USANA.
JUČER JE PRVI I ZADNJI PUT
ZAMRO NA NJIMA.
ZADNJI POKRET RUKE KOJA MAŠE
DRAGIM RODITELJIMA,
OSTAĆE DA ŽIVI DO SMRTI U NJIMA.
BILA SI DRAGA, BILA SI DUŠA,
ČISTA I NEVINA,
SAD GORE SRETNA, KO HURIJA KRASNA,
HODAŠ SRED DŽENNETA.
UZVIŠENOG MOLIM, DA NAJDRAŽIM TVOJIM,
PODARI BRDO SABURA,
I DA TE SRETNU NA SVIJETU ONOM
U HLADU TUBA DRVETA……
