Maglajska porodica Hambašić: Zajedničkim snagama do očuvanja drvorezbarske tradicije

Porodica Hambašić živi u maglajskom prigradskom naselju Ulišnjak. Ekipu Anadolu Agency (AA) dočekali su u svom domu kojeg su i izgradili prodajom onoga što urade svojim dvjema rukama. I to svako na svoj način. Onoliko koliko mogu, Elvir i Sanida, te njihova djeca Amar, Irma i Amna.

Drvorezbarska radnja, simboličnog naziva “Suvenir”, nalazi se iza kuće. U jednom dijelu je smješteno nekoliko mašina za rezanje drveta, u drugom radionice gdje zajedno rezbare drvo. Cijela kuća je izložbeni salon, počevši od ulaznih vrata, preko prozora, unutrašnjih vrata, bosanske sobe, trpezarijskog stola, stolica, pa do kuhinje, komode, polica…

Elvir Hambašić se ovim poslom bavi već više od 12 godina.

– Bavim se drvorezbarstvom, a po struci sam mašinski tehničar – priča Hambašić, dodajući kako je počeo sa drvenim figurama, ali je jedne prilike napravio sto, i od njega je sve krenulo.

Drvorezbarenje zahtjevan posao

Njegovi roditelji imaju jedanaestero djece, međutim ni oni, niti iko od braće i sestara, ne bavi se ovim poslom.

– Imao sam jednog starijeg prijatelja. Pošto živim na selu, skupa smo čuvali ovce, a taj čovjek je znao oko drveta. Uz njega sam naučio neke stvari – kaže Hambašić.

Navodi kako je u Konjicu naučio zanat za samo 20 dana. Trebao je tu ostati, ali se nije mogao odvojiti od porodice, u dvadeset dana je nekoliko puta dolazio kući u Maglaj.

– Od drveta sam prvo napravio zmiju, od jedne žile, također bilo je tu slika Mostara, Maglajske tvrđave. Najkomplikovanije mi je napraviti sto ili peškun pošto na njemu ima najviše dijelova. Na jednoj ploči od peškuna ima nekih 18-20 komada, sve to treba uklopiti, da to, što se kaže, legne, da bude baš ono što treba da bude – ističe Hambašić.

Ne radi sa svim vrstama drveta. Opredijelio se za orah, trešnju, parenu sušenu bukvu i javor.

– Uzet ćemo kao primjer jednu tacnu za kafu ili sok. Prvo ide priprema na stolarskoj mašini, potrebno je to uvinklati i sve srediti, onda ide crtanje na ploči, potom ide, ja to kažem, lupanje, znači ploča se izlupa. To većinom rade moja djeca. Znači, ja nacrtam, a onda djeca to izlupaju. Zatim sve dobro očistim, djeca opet prilupaju i onda dolazi šmirglanje, farbanje, lakiranje, i tako. Za jednu dobru tacnu, treba nam dan i po do dva – objašnjava Hambašić.

Drveni bicikl atrakcija u Maglaju

Da bi čovjek ovo radio, kaže Hambašić, mora voljeti ovaj posao. Opisuje sebe kao velikog radoholičara, vrijeme najviše voli provoditi u radionici. I kad je bolestan, makar hoda kroz radionicu.

– Jedne prilike mi se desilo da sam se jednostavno zasitio posla. I nisam više radio, stao sam s tim. Međutim, nisam mogao ni sjediti u kući, i odlučio sam da napravim drveni bicikl. A jednom sam, kad mi se to desilo, napravio i turski saz – priča Hambašić.

Drveni bicikl je napravio od orahovog drveta, odnosno kompletan ram na biciklu je od oraha, a mašina i pogoni su Shimano mašine, japanska firma. Ima 21 brzinu. Maglajlijama je zanimljivo kada ga ugledaju.

– Kada je ljeto, odem se provozati do grada. Kad dođem u Maglaj, baš je atrakcija. Mnogi mi priđu i upitaju da se fotografišemo – govori Hambašić.

Elvirova supruga Sanida se deset godina bavi ovim poslom. Frizerka je po struci, ali je odlučila makaze zamijeniti drvetom.

– Krenula sam s mužem da radim kako bih mu olakšala. Vidjela sam da od posla frizerke nemaš ništa. Počela sam se zanimati, a on mi je pokazao kako i šta treba raditi. Kada vidim da treba nešto pomoći, izađem da pomognem. Ako Elvira nema tu, uradim da sve bude što prije spremno za kupca – ističe Sanida, dodajući kako joj djeca mnogo pomažu. Amar koji je drugi razred Elektrotehničke škole u Maglaju i Irma koja je prvi razred ove škole.

Prošli ljetni raspust se desila situacija da su u kratkom vremenskom periodu morali završiti jednu bosansku sobu. Bilo je mnogo posla, a malo vremena. Amar i Irma su se ponudili da pomognu roditeljima i otac Elvir im je dao određene zadatke. Posao su završili na vrijeme. Otac im je, kako bi im pokazao koliko je značajna njihova gesta, dao po 1.000 KM koje su ostavili za polaganje vozačkog ispita.

– Svako ima svoj posao, kada ja nacrtam ploče, oni znaju šta trebaju raditi, ne moram im ni govoriti. Samo kažem da sam završio – sa osmijehom priča Elvir.

Podrška kćerki

Majka Sanida hvali i najmlađu kćerku Amnu koja je rođena u teškim trenucima.

– Amna nas sluša, pjeva nam, priča nam. Rođena je 2014. kada je bila poplava u Maglaju, helikopterom sam otišla na porod u Sarajevo, i tako se rodila jedna mala Amna. Ime je dobila po jednoj djevojci Amni iz Sarajeva koja je došla u bolnicu u kojoj smo bile i donijela nam poklon. Nisam se mogla pripremiti za porod, otišla sam helikopterom. Nisam u Sarajevu imala ništa, tako da mi je to mnogo značilo. Odlučila sam da kćerki damo ime Amna po toj djevojci koju nikada nisam upoznala – priča Sanida.

Kćerka Irma mnogo pomaže roditeljima.

– Najviše pravim ljubavne ukrase, ali pravim i imena, bavim se ovim više od godine. Ustvari, najdraže mi je raditi ljubavne ukrase – ističe Irma Hambašić, dodajući kako svoje radove izlaže na Facebook stranici i na taj način sebi zaradi džeparac.

Kaže da joj je najdraže kada je zaustavljaju na ulici i traže da im uradi neki predmet.

– Nedavno sam nastavniku islamske vjeronauke Mersudinu poklonila ukras na kojem piše ‘Bismillah’. Jako mu se svidjelo i pitao me mogu li napraviti neki citat od Meše Selimovića kako bi ga stavio u kabinet – priča Irma, a otac Elvir dodaje kako Irma najbolje radi od porodice Hambašić.

Zaključuju kako je ovo namještaj koji ne može izaći iz mode. Ljudi su prije 500 godina voljeli da imaju komad ovakvog namještaja u svom domu, a vidimo da se i danas radi. Porodica Hambašić od svog tradicionalnog starog obrta živi. I zadovoljni su, kažu da niko nije popio kafu, a da makar tacnu nije naručio.

Ne drže na stanju proizvode osim onoga što imaju u kući kao dio svog doma. Nedavno su i tacnu koju su sebi napravili, prodali kupcu koji je bio oduševljen izradom i šarama. Ali ima vremena, napravit će drugu. Kažu, najvažnije je kupca učiniti zadovoljnim.