cc45a41fa0fc32190e1e9f0006a9f537


AUTOR:
Portal 072info

DATUM:

Hidžab, odnosno propisno pokrivanje, jedna je od islamskih odredbi za žene. Mnoge žene poštuju ovu Allahovu naredbu, a svaka od njih ima neku svoju posebnu priču kako se na to odlučila.
Jedna od njih jeste i Marija iz Zagreba, profesorica tjelesnog odgoja, koja je jedno vrijeme imala svoj klub za vježbanje za žene u Zagrebu, izdavala apartman turistima, a sve to zbog nemogućnosti pronalaska stalnog posla. Nije bila muslimanka, ali je proučavala islam, koji ju je, kako kaže, očarao naprvu jer je imao odgovor na sva pitanja koja je mogla postaviti. Nakon životne krize i okončanja braka u 38. godini života, doživjela je stres, duševnu prazninu, osjećaj nemira, te je rasla želja za normalnim, smirenim životom, poslom i ljubavlju. Sve to dovelo je do toga da je jednog dana spustila lice na pod, kao što je sedžda u namazu, i ostala tako jako dugo osjećajući mir i blaženstvo. Nakon toga, odlučila je primiti islam.

“Otišla sam u džamiju, gdje sam uz svjedoke izgovorila šehadet. Bilo je ljeto, svi su otišli na raspust, ispostila sam svoj prvi ramazan sama i pomalo usamljena jer nisam nikoga znala od muslimana, ali su tu bila moja djeca, koja su svjedočila mojim prvim ibadetima. Naučila sam i učiti u Kur’anu, kratke sure napamet, upoznala prve prijatelje muslimane. Fasciniralo me koliko je tu generacija bilo na jednom mjestu: mladih djevojaka i momaka, djedova i baka od šezdeset do osamdeset godina. Nikome nisu smetale te dobne razlike, u slovkanju ajeta bili smo isti”, priča Marija.

Proučavajući sure u kojima se govori o Sudnjem danu, sve joj teže bilo da hoda otkrivena, a strepila je od toga šta će reći ljudi ako se pokrije, hoće li moći naći posao i slično. Prvo je počela nositi samo kapu, ali je “zavidjela” drugim djevojkama koje su slobodno nosile hidžab. Pitala se kako to da drugim pokrivenim djevojkama hidžab i duge haljine stoje kao da su se rodile s njima, a njoj svaki šal koji “zavrne oko vrata” izgleda kao da svi zbog njega gledaju u nju. “Ali jedan dan je bio presudan. Bila sam u trgovini cipela, imala sam tu svoju potkapu na glavi, iz koje je virio rep. Slučajno sam u prolazu pogledala u ogledalo i prepala se sama sebe. Tada sam rekla da neću više tako hodati i idućeg dana sam se pokrila. Moja kćerka iz prvog braka rekla mi je da mi marama divno stoji i te njene iskrene riječi su mi izuzetno mnogo značile”, prisjeća se Marija.

POSTAVA OD KAPUTA KAO PRVI HIDŽAB

U međuvremenu se i udala, a njen muž, koji je također musliman, bio joj velika podrška. Već četiri godine nosi hidžab. Smatra da su svi prijašnji strahovi bili nepotrebni te da odjeća ne bi trebala biti nešto što sputava normalan život jer svi ljudi nose ono šta žele. Nakon što je muž pronašao posao, odselili su se u Njemačku, gdje i danas žive. “One koje nose hidžab mogu kod Allaha zaraditi mnoga dobra djela samim time što ih neko vidi i sjeti se Allaha i možda baš to bude razlog da prvi put ‘padnu’ na sedždu”, poručuje Marija.

Latifa MuratovićLatifa Muratović

Latifa Muratović iz Zenice prvi put osjetila je želju za pokrivanjem davne 1994. godine, još u osnovnoj školi, kada se prvi put i pokrila. Majku nije imala, a otac je nije podržao u odluci pokrivanja pa se, zbog nedostatka podrške, nakon nekoliko mjeseci otkrila. Hidžab je osjećala kao nešto sveto i svoje, kao nešto posebno. Nakon otkrivanja, danima je plakala. U kući je nastavila nositi mahramu, a otkrivala se u školi jer nije mogla podnijeti pritisak djece.

Ipak, taj period nije trajao dugo, te se već u ljeto 1997. godine, kada je upisala osmi razred osnovne škole, ponovo odlučila na hidžab, koji i dan-danas nosi. “Kada sam se prvi put pokrila, nisam imala pravi hidžab nego sam ga sama sebi sašila od postave kaputa. Bio je to crni svileni hidžab koji sam dugo nosila jer nisam imala drugog. Išla sam među ljude noseći hidžab od postave kaputa, a to smo znali samo Allah i ja. Nekada mi je, za pojedine stvari, nošenje hidžaba možda predstavljalo i prepreku, ali danas mi hidžab nije prepreka ni u čemu”, kaže Muratović, koja danas ima dvoje djece te radi kao prevodilac turskog jezika. Osim toga, s obzirom na to da voli pisati, u svojoj arhivi čuva i tri neobjavljene knjige.

“Za sve one kojima moderna skupa odjeća i usklađivanje boja predstavljaju problem neka se sjete da su se neke žene pokrile ni manje ni više nego postavom od kaputa, i to samo radi Allaha”, kaže Muratović.

Još jedna priča o hidžabu počinje riječima “nikada se neću pokriti”, davno izgovorenim u Poljskoj. Tahira Khan-Ališić danas živi u Kataru, a pokrivena je već trideset godina. Potječe iz mješovitog poljsko-pakistanskog braka, u kojem je majka s vremenom primila islam. Bili su jedina muslimanska porodica u gradu Augustowu, gdje se Khan-Ališić rodila. Davne 1990. godine mlađa sestra pokazivala joj je slike s ekskurzije na kojima se vidi kako hoda pokrivena. Tada joj se to nije svidjelo, ali “nikad ne reci nikad”.

Već sljedeće godine odlazi u Sarajevu, gdje upisuje Gazi Husrev-begovu medresu. Tu se prvi put susreće s divno pokrivenim djevojkama, čime ostaje očarana. “Vjernik teži usavršavanju, da bude bolji musliman i da njegov Gospodar bude njime zadovoljan. Pokriti se značilo mi je biti korak bliže tom uzoru, a imati jedan grijeh manje. Kao tinejdžerka, mislila sam da to nije ništa teško, teže je sačuvati jezik od ogovaranja”, priča Khan-Ališić, dodajući da se tada odlučila pokriti.

Početkom Agresije na Bosnu i Hercegovinu vraća se u Poljsku i biva jedina pokrivena djevojka u svom gradu. Tada je imala samo dvije mahrame, bijelu i crnu, te crnu dugu suknju. Kaže da su često ljudi na ulici mislili da je časna sestra, zbog čega su je pozdravljali riječima “neka bude slavljen Isus Krist”. S vremenom je navikla na poglede ljudi, ali se zbog pitanja “šta će ti ta krpa na glavi”, “imaš lijepu kosu, što si je pokrila” i sličnih komentara osjećala neprijatno i tužno. Ipak nije odustala, te se još više posvetila vjeri, obučavala djecu u mektebu u Poljskoj, a smatra da je utjecala i na druge djevojke da se pokriju. Završila je FIN u Sarajevu, a danas u Kataru radi kao turistički vodič. “Pokriti se bila je za mene najlakša vjerska obaveza, sada se trudim da Allah, dž. š., bude zadovoljan mojim djelima”, kaže Khan-Ališić.

HIDŽAB ŠTITI ŽENU

Rifeta Bajraktarević rodila se u Bosanskoj Krupi, danas živi u Njemačkoj, a hidžab nosi već deset godina. U periodu studija na Medicinskom fakultetu u Grazu bila je zadovoljna svojim uspjehom u školovanju, imala je posao, mogla je priuštiti sebi mnogo toga i ispuniti svoje želje, ali je u dubini osjećala neku prazninu. Iako vjeru nije redovno prakticirala, tragajući za unutarnjim zadovoljstvom, počela je više proučavati islam, shvatajući da je upravo to ono što joj fali.

“Ko krene prema Allahu hodajući, Allah zaista ide prema njemu trčeći. Allah me stavljao i u razna iskušenja u kojima mi niko osim Njega nije mogao dati rješenje, pa sam imala priliku da se samo na Njega oslonim. Tako sam odlučila i da se pokrijem”, priča Bajraktarević. Tada se susrela s novim poteškoćama. Izgubila je posao, ali je ubrzo našla novi i bolji. Bila je ponižena od direktora bolnice u kojoj je obavljala praksu jer joj je branio da praksu radi pokrivena. Koliko god da je tada bila osuđivana s argumentima da se ne igra s pravilima, te da sve pokrivene studentice skidaju mahramu za vrijeme prakse, ona je osjećala da to nije njen izbor. Uz podršku muža, odlučila se za borbu.

“I zaista, nije trebalo dugo vremena, isti taj direktor pozvao me je da mi se izvini i da mi dopusti da nastavim pokrivena dolaziti na praksu. To je meni bila najveća nagrada, koja mi je ostala kao pouka za cijeli život. Vidjela sam da cijeli svijet može biti protiv mene, ali je dovoljno da Allah bude uz mene. Tada su i moje kolegice mogle nastaviti praksu pokrivene”, kaže Bajraktarević.

Govoreći da je islam stil i način života koji je nama u službi i koji je koncipiran za naše dobro, ističe da hidžab štiti ženu i da joj služi kao navigacija usmjeravajući je na pravi put.

Elmedina Hodžić iz Visokog želju za hidžabom prvi je put roditeljima spomenula u srednjoj školi. U tome su je podržali, ali su tražili da prvo završi školu. I sama je imala strah da neće moći upisati fakultet, da će imati poteškoća i slično. Ipak, za indeks fakulteta slikala se pokrivena jer je znala da će ta odluka prevladati kad-tad. Smatrala je da treba dosta toga uraditi prije samog čina pokrivanja, kao što je i naučiti ispravno učiti Kur’an, nabaviti odgovarajući odjeću i slično. Prije devet godina, početkom ramazana, odlučila se staviti hidžab koji i dan-danas nosi.

“U širem krugu porodice nailazila sam i na osude, govorili su da se neću moći zaposliti, da sam time stavila tačku na svoj život, da neću moći naći prijatelje i slično. S druge strane, mnogi su me i podržali, čak su me pojedini profesori više cijenili. Odmah nakon završetka studija, kada sam počela raditi, mogla sam sebi kupiti novu odjeću, ali i putovati, ulagati u sebe, upoznavati druge ljude, kulture”, priča Hodžić, koja, osim francuskog i turskog jezika, govori italijanski, španski i engleski, a trenutno usavršava njemački te uči holandski jezik. Prije četiri godine imala je teško iskušenje sa zdravljem, došlo je do parcijalne amnezije, preko noći je nestalo pola pamćenja, te se, nažalost, arapski jezik izbrisao iz pamćenja, kao i mnoga sjećanja i uspomene. S vremenom se počela sjećati određenih ljudi i situacija, a u posljednje joj se vrijeme polahko vraća i znanje arapskog jezika.

“Marama mi nije bila prepreka nizašta u životu. Studij sam uspješno završila, odmah sam se zaposlila, počela raditi, putovati, a i dalje putujem. Idem na more, u teretanu, na plivanje, sklopila sam lijepa prijateljstva i s ljudima druge vjere. Jedan period radila sam i u Njemačkoj, gdje su se malo plašili moje marame zbog svih negativnih stvari koje se pričaju o islamu i nama muslimanima, ali sam sve te predrasude razbila. Prijateljice Njemice pitale su me i o mojoj inspiraciji usklađivanja boja, o lijepim odjevnim kombinacijama, te su od mene tražile savjete”, kaže Hodžić, koja voli i pisati te ima namjeru objaviti svoju prvu knjigu.

PRELAZAK NA ISLAM, NAJLJEPŠI DIO ŽIVOTA

Jasmina Talajić-Mršić rodila se u katoličkoj porodici. Davne 1993. godine u Crikvenicu je izbjegla djevojka Ajša, koja je bila pokrivena, a s kojom se Talajić-Mršić upoznala. Postale su prijateljice, a Ajša joj je mnogo pričala o islamu. Nakon godinu, Ajša je otišla u Englesku, a Talajić-Mršić upoznavala je nove prijateljice muslimanke. Često razgovarajući s njima o islamu, shvatila je da mnoge stvari čini upravo kao muslimanka. Tokom 2018. godine pomagala je azilantima u Zagrebu. “Gledajući i slušajući njihove životne priče, dobila sam još veću želju da pređem na islam, što se i desilo. Polovinom 2018. godine primila sam islam i stavila hidžab, a moj muž je također prešao na islam početkom 2019. godine”, kaže Talajić-Mršić, dodajući da joj je to jedan od najljepših perioda u životu.

Iako ne potječe iz posebno religiozne porodice, Admira Krehmić još je jedna mlada djevojka koja se u životnom putu odlučila na hidžab. U srednjoj školi nije voljela da joj neko govori šta da radi, a tokom samog studija nije imala društvo koje ju je podsjećalo na obaveze prema Gospodaru. Voljela je vidjeti pokrivene djevojke, a u podsvijesti je i sama gajila želju da se pokrije. Teško su joj padale riječi da će se morati odreći mnogih stvari, da neće moći raditi sve što želi i slično. Zbog toga je odgađala svoju odluku o hidžabu. Završila je prvi ciklus studija, a nakon upisa na master studij, počela je razmišljati o pokrivanju.

“Išla sam korak po korak ne sluteći da je taj dan jako blizu. Razmišljanje je trajalo dvije godine, uz uspone i padove. Iako sam čvrsto stajala na nogama, nizala uspjehe, uvijek mi je nešto nedostajalo. Volim zimu i nošenje kape i šala kao modnog detalja. Ali tog jednog zimskog dana kupila sam ručno rađen turban, te odlučila ‘sakriti’ kosu ispod njega, a šal mi je poslužio da prekrijem vrat. Na fakultetu me profesorica pitala jesam li se pokrila. Odgovorila sam joj potvrdno, to je bio taj presudni trenutak”, kazuje Krehmić, dodajući da Allah uistinu posloži stvari kako treba, ali da za neke od njih treba vremena. Govoreći da je nailazila i na razne teškoće, ističe da joj je najveća pomoć bila podrška porodice i pravih prijatelja.

Naglašava da se počela truditi biti boljom prema drugima, pomagati bezuvjetno, obrazovati se te konstantno učiti jer zna da je sve to dio vjere. “Nije lahko, vrijeme u kojem živimo nosi mnogo iskušenja. Ali ovo su najljepše godine mog života i beskrajno sam zahvalna Gospodaru. Hidžab mi je donio mnogo uspjeha, postala sam bolja osoba, uspješnija, strpljivija. Moje srce je mirno”, kaže Krehmić.