Majka Džejle Drapić: “Tražim te u tišini noći, u pjesmama koje si voljela”

Porodica Džejle Drapić (16), tinejdžerice iz Sarajeva, preminule nakon liječenja zuba u privatnoj stomatološkoj ordinaciji “Dr. Haris Mekić”, i dalje traži istinu i pravdu.

Podsjetimo, 2. oktobra 2024. godine Džejli se pogoršalo zdravstveno stanje – od otoka je dobila gušenje. Majka ju je hitno odvela na KCUS, gdje je dan kasnije, 3. oktobra, nakon CT snimka, upućena na hitnu operaciju. Ljekari intenzivne njege su, kako porodica naglašava, učinili sve da je spase.

Ipak, Džejla je preminula.

Njena majka napisala je potresnu poruku:

“Odbijam da idem na groblje. Odbijam da stojim pred hladnim kamenom, da gledam u tvoj lik urezan u mermer i čitam tvoje ime kao da si samo ime, kao da si samo datum početka i kraja. Ne mogu da podnesem tišinu tog mjesta, gdje se čak ni vjetar ne usuđuje da puše glasno. Ne želim da stojim tamo i pričam ti o svom bolu, o praznini koja me izjeda, a da zauzvrat ne čujem tvoj glas kako mi govori da će sve biti u redu, iako oboje znamo da neće.

Groblje nije mjesto gdje te nalazim. Ti nisi tamo. Tamo su hladni kameni i suhe suze.
Ja te tražim u tišini noći, u pjesmama koje si voljela, u mirisu kiše na asfaltu, u povjetarcu koji mi miluje lice kao tvoj dodir. Znam da si tu, negdje, pored mene.
Osjećam te, čuvaš me.

I zato, umjesto da ti pričam pored grobnog mjesta, pričam ti dok gledam nebo puno zvijezda. Zato ti više ne pričam na groblju, već gledam u nebo puno zvijezda i govorim ti odavde. Nekako te tamo osjećam bliže. Kao da si među tim svjetlima što nikad ne gasnu. Svaka zvijezda kao da nosi dio tebe. Dio onog što više ne mogu zagrliti, ali što nikad ne prestajem voljeti. U toj tišini, dok gledam u nebo, čujem te jasnije nego ikad.

Zamišljam da me slušaš, onako kako si uvijek znala slušati – mirno, s onim blagim osmijehom koji mi sada nedostaje više nego što riječi mogu opisati. Svaku večer kad se smrači, tražim tvoju zvijezdu. Onu prvu što zasvijetli. Onu koja se ne gasi ni kad zatvorim oči.

Znaš, ovdje se sve promijenilo. Ljudi žure, vrijeme leti, ali u meni je sve stalo onog dana kad si otišla. I dok drugi broje dane, ja brojim sjećanja. Svako nosi tvoje ime.

Ponekad šutim satima, gledam u to nebo i pričam ti u sebi o stvarima koje si propustila, o onome što boli i o svemu što bih ti još rekla da mogu. A onda pustim suzu, ne više samo zbog tuge, već zato što vjerujem da si još tu… samo na drugom mjestu, tamo gdje se duše prepoznaju, čak i kad se više ne vide.

Fališ mi, jedina moja.
11.10.2024
11.8.2025”.