Malinar Jovan ima teško djetinjstvo, ali i sudbina njegovog oca tjera suze na oči

Paketi hrane, voća, povrća, higijenskih sredstava, garderobe i kućnih potrepština koje su, nakon reportaže Srpskainfo o Jovanu Gajiću (12), malom malinaru iz Sitnice na Manjači kojem je umrla majka, poklonili plemeniti ljudi, izazvalo je snažne emocije u njegovoj porodici.

Jovanov otac Miloš, građevinski radnik, u manjačkim selima, poslije smrti supruge Božane nosi teško životno breme koje se na njega navalilo u još djetinjstvu.

Po tome je, kaže, njegova sudbina slična Jovanovoj. Pomoć i razumijevanje plemenitih ljudi za njega i njegovih četvoro djece je velika, neizmjerna podrška, na kojoj je veoma zahvalan.

Smrt supruge, bez koje je prvi put dočekao Vaskrs, uobličila se u još jednu tešku životnu epizodu o kojoj rijetko govori.

Teška očeva priča

– U petoj godini, majka me, sticajem teških okolnosti, ostavila. Ona je bila prinuđena da ode, da ostavi djecu, a nikome nije teško objasniti koliki je to stres bio za mene. U desetoj godini umro je moj otac, koji je bio sklon alkoholu. Sve to ostavilo je tešku traumu na mene i moje mlađe sestre. Ja sam u šestoj godini, što je teško povjerovati, kuvao i pekao hljeb – ispričao je za Srpskainfo Jovanov otac Miloš, iskreno, toplo, ljudski, otvarajući dušu, tjeran snažnim emocijama.

Ni suze nije mogao zaustaviti. Za to vrijeme, pored njega je pažljivo, svaku riječ, slušao mali Jovanče, dok je njegova starija sestra Jovana, učenica drugog razreda Ugostiteljske škole u Banjaluci, na kojoj je sada najveći teret kućnih obaveza, usluživala nas kafom i sokom.

– To nikada nikome od novinara, prije vas, nisam pričao. Ali, ja sam, isto kao moj Jovan, sve htio i volio da radim, ništa mi nije bilo teško. Radio sam u djetinjstvu sve što rade odrasli ljudi. Teško je izgovoriti, a kamoli pomisliti, da sam u poslovima mijenjao i vola i konja. Ja svojoj djeci, kao i što je činila pokojna supruga, nastojim pokloniti što više pažnje i ljubavi, izgraditi povjerenje, učim ih da razumiju život, da se bore i postanu dobri ljudi – opisuje Miloš svoj životni put na posnoj, surovoj manjačkoj zemlji, u Sitnici, na visoravni ove vrletne planine.

Mali heroj

Jovan ga tješi, grli i ohrabruje. Mali heroj, prekidajući očev monolog, priča da su nedavno njih dvojica gradili šupu u Krupi, Miloš je zidao, a Jovan prinosio cigle i miješao malter.

– Zavolio sam i ja građevinu i zato bih htio da se školujem za građevinskog inženjera. To mi se dopada – iznosi Jovanče svoje maštarije, podstaknut iskustvom sa seoskog gradilišta.

– Ja sam završio školu u Kranju, ovdje se vratio pred rat, na ledini izgradio kuću, oženio se, među prvima iz Sitnice otišao, a posljednji se vratio iz rata. Poslije sam ponovo otišao na rad u Sloveniju, na građevinu. Radeći sam pao sa četvrtog sprata i teško povrijedio kičmu. Vratio sam se poslije oporavka, nastavio da se borim za porodicu, da podižem djecu, ali me snašla nova nedaća, smrt supruge Božane, bez koje je moj život potpuno obesmišljen – kazao je Miloš Gajić, zahvalan portalu Srpskainfo, koji je prvi pisao o Jovančetu, ali i svim ljudima na pomoći.

Donacija

U Gradiški je vrijednu donaciju za Jovančeta organizovao i dopremio Mićo Lukić, vlasnik preduzeća “Kobra sport”. On je zajedno sa suprugom Brankicom poklonio patike, trenerke i loptu za Jovana i njegovu sestru Jovanu.

– Spontanu ideju da pomognemo Jovanu i njegovoj porodici podržalo je nekoliko prijatelja koji su pokazali veliku solidarnost i saosjećanje – kazao je Lukić, koji je takođe organizovao prevoz robe.

Vrijednu pošiljku hrane obezbijedio je Milan Leburić zajedno sa radnicima “Fortune” i Bojanom Ristić, šeficom ove trgovine u Gradiški. Garderobu za Jovana, njegovu sestru i braću poklonio je Milorad Vranjevac iz Subotice, vlasnik “Ledženda” zajedno sa Irenom Bošnjaković, dok je robu i vaskršnju čestitku isporučila Dijana Brdar, radnica u banjalučkom butiku ovog preduzeća.

Voće i povrće poklonila je firma “Agrofruktus” iz Gradiške, čiji je direktor Mladen Đurđević, dok je Jovanu za Vaskrs 100 KM poklonio radnik ovog preduzeća Aleksandar Petrović.

Jovanče, njegova sestra i otac su pošiljku i poruke doživjeli veoma emotivno, zahvalni svima koji pomažu i sa njima saosjećaju u bolu zbog smrti majke ovog dječaka, koji je skromnošću i radom stekao velike simpatije.

Miloševa želja

Volio bih, kaže Miloš, ako bi se ikako moglo riješiti, da se zaposlim u školi, kao poslužitelj, na radnom mjestu koje je imala pokojna supruga.

– To bi za moju porodicu značilo veoma mnogo, kao kada nam je pomogao bivši ministar prosvjete Dane Malešević, da se Božana zaposli u školi – podsjeća Miloš Gajić.

Miloš priča kako su on i Jovanče išli u šumu po drva, pa tako putem pričaju o svemu.

– Kaže meni Jovan – ćaća, ja mislim da odavde treba bježati u svijet, otići negdje. Šuma lomi leđa, a kosa i kosište uzimaju snagu. Nasmijao me tim svojim zapažanjem, a kazao je surovu istinu – ispričao nam je Miloš piše Srpskainfo.