“Mama se protivila, ali ljubav je bila jača”: 39-godišnjakinja vozi kamion, a kada je roditeljima i suprugu saopštila šta želi, nastao je muk

O velikoj kabini i volanu kamiona, maštala je od malih nogu, dok je majka prevrtala očima, a ni ocu i bratu, koji su i sami vozači kamiona nije bilo svejedno. Kao uostalom i mužu Vladi kasnije. Ali, imali išta na svijetu veće od želje i snova, pogotovo kad je ljubav jaka?

Radica, majka jedne djevojčice (8) i jednog dječaka (16) ispunila je svoj san i posao poslovođe radnje, zamijenila je šoferskom kabinom. Ljeti krstari po Evropi zajedno sa Vladom, dok svih ostalih mjeseci radi, kako veli, po lokalu dok je suprug po evropskim drumovima.

– Počela sam da vozim kamion prije dvije godine, time sam ispunila svoj dječji san. Naime, otac mi je šofer, brat mi je šofer, muž mi je šofer, a i sin mi se sprema da bude vozač kamiona – kaže ona na početku razgovora.

Da je lako za volanom, nije, al ako je organizacija dobra, sve se može i postiže. Sa Vladom tokom ljetnjih mjeseci obilazi Evropu, a sem rada, kako je rekla, stignu nešto i da obiđu od znamenitosti, naravno ako im je na ruti i ako se ima vremena.

– Sve je stvar organizacije, kada dođe ljetnji raspust, djeca odu na selo kod bake, a suprug i ja idemo zajedno u međunarodnu špediciju, vozimo zajedno. Kada djeca krenu u školu, ja se prebacujem u unutrašnji transport i vozim uglavnom dnevne ture, koje završavam uveče, pa sam svako veče kući, kao i vikend – priča Radica.

Super mama za volanom, svoj radni dan počinje sa prvim pijetlovima, a završava ga kako kad, zavisno od količine posla koji ima taj dan.

– Radno vrijeme jedne mame traje 00- 24, svaki dan. Svaki dan mi počinje oko šest kada ustajem, pa sad zavisno gdje vozim i kako se organizujem da dođem do odredišta, prve tačke a, pa sve dalje po planu – objašnjava.

Za dvije godine za volanom, brzo se snašla. Ljubav prema kamionima samo se povećavala kada je počela da se zabavlja sa Vladom. Bila je to ljubav na daljinu.

– Tada sam bila poslovođa u jednoj prodavnici, on je i tad vozio međunarodnu špediciju kao i sad, dolazio je svake druge nedjelje, svaki drugi na vikend. Znate, kada znate koga čekate, ništa nije teško. Bitno je da imaš pravu osobu da čekaš, a ja, hvala Bogu imam – kaže ona ponosno.

Kada mu je predočila svoju ideju, Vlada je bio zatečen i malo uzdržan, jer je znao koliko je to težak posao.

– Suprug je rekao kako misli da to nije posao za ženu, ali kada je vidio kolika mi je želja, podržao me je od samog starta i to mi je jako puno značilo i znači.. On je bio tu da mi pomogne uvijek oko istovara i utovara – priča Radica kroz osmijeh za Blic.

U prostoru, gdje nema baš pretjerano puno komfora, tokom ljetnjih mjeseci sa suprugom zajedno ide po Evropi. Imaju mini kuhinju, frižider i ono što je najbitnije – slogu i ljubav. A, čarki, usljed organizacije i ljubavi, kod njih dvoje nema.

– MI smo malo specifični, nema kod nas tih sporečkanja. Ali, i kada se nekada dese, razgovor sve rješava. – kaže ona kroz smijeh.

Šoferski hleb, pogotovo kada ga oba supružnika zajedno mijese i peku, ima i svoju težu stranu, onu emotivnu u kojoj su misli kod kuće sa djecom. Ipak, kako kaže, tehnika danas čini sve to lakše podnošljivijim.

– Sin ima 16 i još je u školi, a kćerka ima osam godina, i oni su tada dok mi vozimo, kod bake i djeda. Imamo sad vocap, viber, kameru, a i jdeca znaju kakav je posao, imaju razumijevanja. Čujemo se svaki dan, ima tih momenata, kada je teško, kad dođe nedostajanje, ali šta da se radi, sve je to život- priča, dodajući da za sada nisu svo četvoro putovali zajedno kamionom.

Kolege vozači su je prihvatili, i kako kaže, drže je ko malo vode na dlanu, lošu riječ, onu podrugljivu, nikad nije čula.

– Već dvije godine koliko sam za volanom, osim pozitivnih reakcija, nisam ništa drugo doživjela. Oduševljena sam sa kolegama, uvijek mi pomažu na svaki način. Nikada ni loš komentara, ama baš ništa. Svi oni se ophode prema meni, kao prema bratu.

Jedina koja i dalje ne može da se pomiri sa njenim novim poslom, jeste majka. Navikla je da suprug radi kao vozač, sin, zet, ali zbog kćerke i dalje ponekad vrti glavom.

– Moja majka nije oduševljena što ja vozim kamion, ali bože moj, prihvatila je i ona. Eto, i ja sam majka, ako moja kćerka sutra bude odlučila da vozi kamion, ja ću je podržati – kaže Radica, smijući se.

Još jedna stvar koju sa ponosom ističe, jeste angažovanost u organizaciji “Drug sa druma, vozači sa srcem”, o kojoj je Blic pisao u nekoliko navrata, a iza koje stoji veliki čovjek, velikog srca, Petar Vidović iz Bečeja. Naime, već četiri godine vozači okupljeni u ovom udruženju vode računa o kolegama koji su imali nesreće, ali i o njihovoj djeci. Ipak, najveća pažnja je usmjerena prema porodicama onih kojih više nema.