MARAMA NA GLAVI JEDNE DJEVOJČICE, A SRAMOTA NA SAVJESTI DRUŠTVA: Jesmo li zaboravili šta znači biti čovjek?

Postoji nešto što bi svako društvo trebalo znati: Dijete ne smije biti meta zbog onoga što jeste, onoga što nosi, u šta vjeruje ili načina na koji ga je porodica odgajala, piše 072info.

A kada se u javnosti pojavi priča da je djevojčici tokom školskog izleta povučena marama s glave, onda to više nije samo pitanje jednog komada odjeće. To postaje pitanje poštovanja, odgoja, odgovornosti i društva u kojem odrastaju naša djeca.

Prema navodima majke učenice, incident se dogodio 2. oktobra tokom izleta na Matinski vis kod Žepča. Njena objava izazvala je brojne reakcije javnosti. Nakon toga oglasila se i Uprava Osnovne škole „Žepče“, demantirajući tvrdnju da je majka u školi zamoljena da zaboravi događaj.

Škola je poručila da slučaj smatra ozbiljnim i da postupa u okviru svojih nadležnosti.

I upravo je tu važno napraviti razliku: sve okolnosti događaja treba utvrditi, odgovornost ne treba unaprijed pripisivati nikome, ali nijedna ozbiljna institucija ne bi smjela bježati od pitanja koja javnost s pravom postavlja.

Jer ako je djevojčici zaista povučena marama s glave bez njenog pristanka, ko je toj osobi dao pravo da dira u njeno dostojanstvo?

Ko je ikome dao pravo da ponižava dijete zbog odjeće koju nosi?

I zašto bi bilo čije vjersko opredjeljenje, simbol ili lični izbor bili povod za ismijavanje, provociranje ili nasilno ponašanje?

Zamislimo na trenutak da je riječ o našoj kćerki, sestri ili unuci. Zamislimo da se vrati kući s izleta i ispriča nam da joj je neko pred drugima učinio nešto zbog čega se osjećala poniženo. Bismo li tada tražili izgovore ili bismo tražili da se utvrdi istina?

Lako je biti hrabar kada tuđe dijete plače. Mnogo je teže kada se to dogodi našem.

Hidžab nije poziv na ponižavanje

O hidžabu se može razgovarati. O vjeri, tradiciji, slobodi izbora i položaju žene u društvu može se raspravljati. U demokratskom društvu ljudi ne moraju imati ista mišljenja.

Ali postoji granica preko koje rasprava prestaje biti rasprava, a počinje nepoštovanje.

Niko ne mora nositi hidžab da bi poštovao ženu koja ga nosi. Niko ne mora dijeliti nečija vjerska uvjerenja da bi razumio da se tuđe dostojanstvo ne smije gaziti.

Sloboda nije pravo da drugome skineš ono što on odluči nositi. Sloboda je i sposobnost da poštuješ ono što sam ne biraš za sebe.

Ako želimo društvo u kojem naša djeca neće biti diskriminirana zbog imena, prezimena, vjere, izgleda ili porijekla, onda ta načela moramo braniti i onda kada je riječ o djeci čiji roditelji misle drugačije od nas.

Jer dostojanstvo nije rezervirano samo za one koji su nam slični.

Šta želimo naučiti našu djecu?

Da je normalno dirati drugoga zato što se razlikuje? Da je prihvatljivo ismijavati nečiju vjeru? Da je tuđa nelagoda razlog za šalu?

Ili ih želimo naučiti da se čovjekova vrijednost ne mjeri odjećom, da se vjera ne smije koristiti kao razlog za ponižavanje i da se snaga karaktera pokazuje upravo onda kada imamo priliku povrijediti nekoga, ali to ne učinimo?

Škola nije samo mjesto na kojem djeca uče matematiku, jezik i historiju. Škola bi trebala biti mjesto na kojem uče poštovati druge, prepoznati nepravdu i preuzeti odgovornost za vlastite postupke.

Zato je važno da se ovaj slučaj razjasni do kraja. Ne zbog senzacije. Ne zbog podjela. Ne zbog toga da se neko javno osudi prije nego što se utvrde činjenice.

Nego zbog djevojčice, njene sigurnosti i poruke koju će iz svega ovoga dobiti ona, njeni vršnjaci i njihovi roditelji.

Ne tražimo osudu bez dokaza. Tražimo istinu bez izgovora.

Uprava OŠ „Žepče“ ima pravo demantirati navode koje smatra netačnim. Majka ima pravo iznijeti zabrinutost i tražiti odgovore. Javnost ima pravo očekivati da se ozbiljne tvrdnje provjere.

Ali ono što niko ne bi smio zaboraviti jeste da se u središtu svega nalazi maloljetno dijete, a ne prepucavanje odraslih.

Ako se utvrdi da je bilo neprimjerenog postupanja, ono mora dobiti odgovarajući institucionalni odgovor. Ako su pojedini navodi netačni, i to treba jasno utvrditi. Samo tako se štite i dijete i istina.

I još nešto: Nemojmo čekati da se ovakva priča dogodi nečijem djetetu pa da tek tada shvatimo koliko je važno poštovanje.

Danas je možda riječ o marami. Sutra može biti riječ o nekom drugom obilježju, nečijem invaliditetu, porijeklu ili bilo kojoj osobini zbog koje se dijete izdvaja iz grupe.

Dijete ne smije plaćati cijenu tuđih predrasuda. Nikada. Nigdje. Ni zbog marame, ni zbog bilo čega drugog.

A društvo koje šuti pred ponižavanjem djece, ako se ono zaista dogodilo, mora se zapitati kakve vrijednosti ostavlja generacijama koje dolaze.

Jer na kraju, najvažnije pitanje nije ko nosi maramu, a ko ne.

Najvažnije je: kakvi smo to ljudi postali ako moramo objašnjavati da se tuđe dostojanstvo mora poštovati?

Šta vi mislite: Gdje završava sloboda pojedinca, a počinje obaveza da poštujemo tuđe dostojanstvo?