“Markirano” u školi: Roditelji podijeljeni, djeca između etikete i odgoja

Početak školske godine donio je raspravu među roditeljima o tome koliko “marka” odjeće utječe na djecu u osnovnoj i srednjoj školi. Jedni tvrde da su djeca “imuna” na brendove i da ih zanima igra, ne etiketa; drugi upozoravaju da se već u nižim razredima stvaraju “klanovi” i da se pojedinci ismijavaju jer “nemaju Nike ili Adidas”.U stvarnim pričama roditelja ima svega: prvačići u jeftinijim trenirkama koji samo žele otići u školu onako kako se igraju kod kuće; osnovci koji hvale “original patike” i izazovu haos na odmoru; grupe u kojima djeca s 10–11 godina već razlikuju “markirano” i “obično”. Neki roditelji kažu da djecu uče da “odijelo ne čini čovjeka”, drugi priznaju da tu i tamo kupe jedan “bolji” komad zbog udobnosti ili sniženja.Poseban odjek imaju iskustva iz razreda u kojima se nose školske uniforme: pritisak je manji, fokus je na nastavi i igri. No i bez uniformi, mnogi svjedoče da je razred “normalan i odgojen” i da marke niko ne gleda — što raspravu vraća na polazište: sve kreće od kuće.Roditelji koji nemaju tih problema navode tri stvari: dosljedna poruka da su čistoća i urednost važniji od etikete, razgovor s djetetom o tome da vrijednost nije u cijeni, te jasne granice — budžet se planira, a skupi komadi se kupuju samo kad imaju smisla udobne tenisice, sniženja, polovno i očuvano.Oni koji se susreću s pritiskom kažu da pomaže dogovor s učiteljima, otvoren razgovor sa svojom djecom o ruganju i empatiji, te “odgoj po primjeru”: odrasli ne ismijavaju tuđu odjeću, ne hvale se brendovima i ne pretvaraju kupovinu u status. Dijete će uvijek naći razlog da se nekome ruga, poručuje jedna mama, zato je poenta odgoja da naučimo svoje — da ih to ne opterećuje i da furaju svoj đir.“Markirano samo po sebi ne odgaja — odgajaju ljudi. Tamo gdje su poruke iz kuće jasne i dosljedne, djeca manje gledaju etiketu, a više čovjeka u odjeći”, poručuje Mirza iz Sarajeva. Tamo gdje društveni pritisak prevagne, od pomoći mogu biti razgovor, uključivanje škole i, gdje postoji mogućnost, uniforme koje smiruju utrku brendova.U oba slučaja, najvažnije je da djeca nauče dvije lekcije: ne rugam se drugima i moja vrijednost ne stane u etiketu.